Dirajte moje tablice!

Dirajte moje tablice!

Charles, Louise i Richard Tilly, Buntovno stoljeće, prev. Vesna Arsovski, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Naslov našeg rada tendenciozan je i neobranjiv, kažu autori u predgovoru knjige. Doista, zašto bi se samo razdoblje od 1830. do 1930. trebalo nazvati buntovnim: nisu li sva stoljeća ispunjena pobunama, ovakvim ili onakvim? Svako bi se razdoblje ljudske povijesti moglo nazvati prevratničkim, no skupina autora s Harvarda odlučila se za ovo razdoblje iz više razloga: prvo, postoji relativno opsežna (iako ne i potpuna) dokumentacija, a drugo — autori smatraju da su se upravo u tih stotinu godina u zapadnoeuropskim zemljama dogodile važne promjene, koje su značile prekretnicu u razumijevanju nasilja, te stoga omogućile njegov kvalitativni i kvantitativni razvoj. To su urbanizacija, industrijalizacija i koncentracija političke moći. Ova sociološko-ekonomska studija, koja na četiristotinjak stranica nudi komparativnu analizu masovnih pokreta u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, govori o uvjetima takva kolektivnog nasilja. Za ovakvu je studiju potrebno temeljito proučiti izvore, a oni su uglavnom novinski članci, policijski izvještaji i državna arhivska građa. Metodologija je, osim toga, usmjerena na izrađivanje raznih tablica i statistika, kronologija i materijala deskriptivne naravi; stoga se oni koji uzmu u ruke ovu ozbiljno zamišljenu studiju mogu do mile volje dosađivati prelistavajući gomilu zamornih podataka. S druge strane, knjiga zainteresiranu čitatelju (kojega bi ponajprije trebalo tražiti među sociolozima) nudi i poneko lakše probavljivo i zanimljivije poglavlje. To su uglavnom završna poglavlja (usporedbe i zaključci) u kojima se dostupna građa pokušava smjestiti u koherentni okvir, odnosno tek se pri kraju knjige počinje nazirati model pomoću kojega bi se nezavisna istraživanja za Italiju, Njemačku i Francusku trebala uokviriti u smislenu cjelinu.

Tri države — tri modela

No, ostaje upitno može li se iz takve cjeline izvući suvisao zaključak. Naime, tri analizirane države imaju malo toga zajedničkog kada je o kolektivnom nasilju riječ. U francuskom modelu, koji se odlikuje državnom centralizacijom te nacionalizacijom politike, kolektivno nasilje ponajprije je element političkog procesa. Talijanski je model poprilično drukčiji; s obzirom da ga obilježuje lokalizam i udaljavanje od nacionalne politike, mobiliziranje radništva u smjeru kolektivnog nasilja prije je rezultat ekonomske podvojenosti zemlje i specifične gospodarske situacije negoli oblik političke pobune. Konačno, u njemačkom se primjeru vidi da je organizirano nasilje kako politički, tako i specifično urbani fenomen, što nas opet dovodi do teze o ekspanzivnoj urbanizaciji i industrijalizaciji kao neposrednim uzrocima rastućeg nasilja. Dakle, tri su primjera međusobno vrlo različita, no nakana troje autora i nije bila pronaći međusobne veze ili utjecaje među njima.

Nasilje s redom i smislom

Osim toga, u ovoj knjizi i ne pokušava se otkriti apstraktni korijen nasilja kao takva, nego istražiti promjena načina na koje ljudi postupaju kako bi postigli neki zajednički cilj. Pri tome su odlučujući faktori ovi: mobilizacija radništva, važnost solidarnosti za kolektivne akcije, razlika političkog i gospodarskog nasilja, opseg i trajanje kolektivne akcije te njezini konkretni učinci, odnosno rezultati. Kad se u ruke uzme ova knjiga, instinktivno se zaobilaze statistike i dijagrami, a pozornost usmjerava prema suvislo napisanom tekstu (kojeg nažalost ima malo). Međutim, nakon nekog vremena čovjeka počnu zanimati sve te tablice, pa onda shvati da se u toj povijesti nasilja suvislost zapravo nalazi upravo u tim brojkama i slovima. Naime, na pamet padne zamisao ima li u tom nasilju nekog reda i smisla, odnosno mogu li se tu primijeniti zakoni ritma zločina u koje je duboko vjerovao Fabijan Šovagović u istoimenom filmu. S obzirom da knjiga ima taksativni karakter, možda će se netko odvažiti da napravi neku svoju statistiku, koja bi počivala na kauzalnim načelima. S druge strane, pročitavši ovu knjigu, čitatelj bi se trebao zapitati i o nekim usporedbama, npr. zamisliti se nad frapantnom činjenicom da se u zemlji u kojoj živimo gotovo uopće ne pojavljuju oblici kolektivnog nasilja vezani na ekonomske prilike, nego isključivo oni motivirani političkim faktorom. Nažalost, ova knjiga ne daje odgovore na takva i slična pitanja, jer se njezina metodologija zasniva na deskriptivnoj analizi, a ne na teorijskom utemeljenju odgovora koji bi barem donekle trebao imati karakter univerzalnosti.

Tonči Valentić