Vijenac 212

Kazalište

Kazališni putopis iz New Yorka

Broadwayska kriza

Albee je bio jedan od gostiju na kritičarskoj konvenciji i kada sam ga zamolila da potpiše Antologiju američke drame (AGM, 1994) u koju sam uvrstila njegovu Tko se boji Virginije Woolf, sva oduševljena tvrdeći kako je to remek-djelo, on se uvrijedio rekavši da su druga njegova djela još i bolja

Kazališni putopis iz New Yorka

Broadwayska kriza

Albee je bio jedan od gostiju na kritičarskoj konvenciji i kada sam ga zamolila da potpiše Antologiju američke drame (AGM, 1994) u koju sam uvrstila njegovu Tko se boji Virginije Woolf, sva oduševljena tvrdeći kako je to remek-djelo, on se uvrijedio rekavši da su druga njegova djela još i bolja

Kad se čovjek nađe usred zahuktala Times Squarea i vidi repove ispred TKTS (mjesta gdje se mogu dobiti kazališne karte u pola cijene na dan predstave) ne može povjerovati da je ovdje ikada bilo prazno. Ali mnoge su predstave skinute s repertoara jer, ne zaboravimo, na Broadwayu se predstava zatvara ako tjedan dana nije popunjena sto posto. Da bi velika kazališta izdržala sušu publike, osim političkih apela poduzeti su i neki konkretni koraci. Sindikati su dopustili smanjenje obvezne zarade sudionika broadwayske predstave tako da se teret gubitka ranvnomjerno rasporedi i da producenti mogu lakše izdržati.

Umirujuće zvijezde

Prvo što sam zapazila nakon dolaska, pogledavši kazališni program, jest neuobičajeno mnoštvo monodrama filmskih i kazališnih zvijezda: Bea Arthur on Broadway, just Between Friends (Bea Arthur na Broadwayu, isključivo medu prijateljima), Elaine Strich at Liberty (Elaine Strich na slobodi), Alan Alda u predstavi QED, An Almost Holy Picture (Gotovo sveta slika) sa Kevinom Baconom, ili One Man Stevena Berkoffa. S tim da žene vode u toj priči. Naime, riječ je o odličnim glumicama koje su kadre svakodnevno napuniti prava broadwayjska kazališta sa više od tisuću mjesta. Alen Alda (znamo ga, između ostalog, kao ciničnog doktora iz serije o američkoj bolnici u Vijetnamu MASH), igra već punih pet mjeseci, ali tek dva dana u tjednu, a ovo posljednje je na off-Broadwayu, dakle u mnogo manjim kazalištima. Berkoffova predstava u reklami čak ističe vlastitu nisku cijenu — samo 25 dolara.

Razlog za monodrame nisu samo zvijezde, koje su uvijek bile osnovna broadwayjska uzdanica, ili jeftina predstava (jer i monodrama na Broadwayu odveć je skupa da bi se itko usudio riskirati), već smisao rečenice jednog od kolega kritičara — It is conforting. (To tješi.) I doista, poznate osobe govore o svom životu i javnom pričom o vlastitim promašajima i uspjesima (Elaine Strich pobijedila je alkohol, a Bea Arthur, i nama znana kao Dorotty iz Zlatnih djevojaka, priča masne viceve iz svog života...) pokazuju da je život stalna borba koju treba izdržati i da nikomu nije lako. Amerikanci to vole gledati, to je utješno jer ih održava u uvjerenju da je život neprestana borba koju se isplati voditi.

Gotovo je čitav kazališni program New Yorka takav u ovom trenutku. Za mojih predavanja o našem kazalištu u ratu Amerikanci su me s čuđenjem gledali kad sam govorila da naši teatri za vrijeme rata nisu postavljali ratne drame, jer je publika željela upravo suprotno. Sad se to dogodilo ovdje.

Unatoč redovima za kazališne ulaznice, lista se dugovječnih predstava na Broadwayu smanjila — ima ih tek trinaest i ostali su doista samo najveći. Nema više poznatih Mačaka, a sad su najstariji Jadnici (koji igraju od 1987) i Fantom u operi (1988). Privid da je sve u redu održava Disney sa svoja tri velika kazališna spektakla, i to što dalje sve više spektakla, a sve manje kazališna, jer dok je prvi hit, Ljepotica i zvijer (1994) još bio i dramaturški zanimljivo ispričana priča, Kralj lavova (1997) zapravo je u prvom redi začudan spektakl fantastičnih lutaka i vizualnih rješenja. Isto vrijedi i za Aidu (Eltona Johna i Tima Ricea), koja je upravo ušla na listu dugovječnih predstava jer igra od 2000. godine. Tu su hitovi poput Rente i noviji mjuzikli kao Cabaret, Chicago, Full Monty ili pak plesni mjuzikli poput Kontakta. Na programu trenutačno ima i novih mjuzikla, starih tek godinu dana, koji će sigurno ući na listu dugovječnih, poput Mamma Mia!, mjuzikla koji isključivo uz pomoć Abbinih pjesama priča ljubavnu priču ili obnove nekad jako poznatog mjuzikla, 42. ulica.

Živčane žene i smiješni bogovi

Kao što se vidi, Broadway se bori za publiku, osim Giulianijevom potporom, uzimajući zvijezde i/ili poznate naslove koji u ljudima bude ogodnne uspomene te, naravno, igrajući komedije. Priča o alergologovoj ženi Charlesa Bucha (poznatoga njujorškog drag-queen glumca i pisca) je komedija o bogatoj bruklinskoj židovskoj obitelji u kojoj je žena obrazovana, ali frustrirana zbog nemogućnosti izražavanja vlastite kreativnosti. Bolje rečeno, pronalaženja što je to. Promjenu u njezin život s uspješnim i dobrohotnim suprugom i ciničnom majkom unosi atraktivna prijateljica iz djetinjstva. Iako se meni činilo da takvo preigravanje već dugo nisam vidjela na sceni, oduševljenje publike odvelo je tu predstavu na listu dugovječnih predstava, a oduševljenje dijeli i kritika, čak i poslovično strogi John Simon.

Predstavu je režirala Mary Zimmerman, voditeljica kultnoga Manhatan Theatre Cluba, koja je kao redateljica poznata kao stručnjak za književnost jer voli režirati klasike od Homera do Prousta. Njezina režija Metamorfoza u Second Stage Theatreu, zahvaljujući uspješnosti, u ponedjeljak je doživjela broadwayjsku premijeru. Predstava se odvija u bazenu na sceni, prikazuje neke od najpoznatijih priča iz Ovidija (od Mide do Orfeja i Euridike), a publiku u prvim redovima dočekuju uredno složeni veliki ručnici jer ih se obilato zalijeva tijekom predstave, osobito kada gospodar mora bjesni i potapa brodove. Predstava se uspješno koristi poznatim trikom razotkrivanja kazališnoga zanata stavljajući iste glumce u više uloga, a iako temeljno duhovita (smiješni bogovi, duhoviti komentari priča), na trenutke stvara iznimno poetične slike.

Jedini koji nemaju problema (osim možda s odlukom kamo uložiti zaradu) producenti su Producenta jer su spojili sve tri pobjedničke karte — i obnovu (predložak je bio uspješni film), i zvijezde (Nathan Lane i Matthew Broderick) i komediju (dvojica sitnih lopova produciraju predstavu samo da bi pobjegli s prikupljenim novcem, pa se nađu u neprilici kad predstava postane hit). Nakon što su dobili sve Tonyje, krenula je navala na karte, a kada su pravi producenti shvatili da preprodavači prodaju karte po petsto dolara, jednostavno su podigli cijenu karte do te razine. Sada se karta s posebnim popustom može dobiti za sto dolara, a predstava je rasprodana mjesecima unaprijed. Inače, normalna je cijena broadwayjske predstave oko sto dolara, s popustima se može dobiti za četrdeset do pedeset, a posljednji red balkona je dvadeset dolara.

Uvrijeđeni Albee ili tko je bolji od Virginije Woolf

Jedno od rijetkih njujorških kazališta s jasnom koncepcijom, Signature Theatre, već deset godina posvećuje cijelu sezonu jednom piscu. Budući da ove godine slave desetogodišnjicu, odlučili su postaviti po jedno djelo od svakog. Krenuli su s Edwardom Albeejem. No, Edward Albee promjenjive je sreće u New Yorku, pa kako su mu posljednji put Tri visoke žene bile uspješne (dobio je treću Pulitzerovu nagradu) sada ide malo teže. Signature je postavio Occupant (dramu o životu poznate američke kiparice Louise Nevelson) s Anne Bancroft i svi su hvalili glumicu, tako da je predstava prestala igrati kada se ona razboljela. Jedino su glumci hvaljeni i u izvedbi Gotovo je na koju je prvi kritičar »New York Timesa« putovao u Princeton, a broadwayjsku premijeru upravo je doživjela Koza ili tko je Silvija o situiranom bračnom paru i ljubavnici neobična roda.

Albee je bio jedan od gostiju na kritičarskoj konvenciji i kada sam ga zamolila da potpiše Antologiju američke drame (AGM, 1994) u koju sam uvrstila njegovu Tko se boji Virginije Woolf, sva oduševljena tvrdeći kako je to remek-djelo, on se uvrijedio rekavši da su druga njegova djela još i bolja. Koliko god osobno volim Zoološku priču, Američki san ili Tri visoke žene, nisam se mogla dosjetiti na što je mislio, tako da sam se oprostila s kurtoaznim povlađivanjem i smiješkom. Nakon što sam pročitala negativnu kritku Koze u kojoj mu Ben Brantleya spočitava da je provokativna, Albeejevu temu o granicama i definiciji ljubavi (jer muškarac je zaljubljen u kozu), obradio u stilu Neila Simona (mislim da nema veće uvrede za Albeeja) i pri tome mu sedam puta spominje Virginiju Woolf kao nedosegnuti uzor — bilo mi je jasno zašto je bio ljut na tu dramu.

Ozbiljno za drugi put

Iako se uvijek jadikuje nad nedostatkom drama na Broadwayu, ovaj mi se put doista učinilo da ih nema — od dugovječnih tu je jedino odličan Dokaz. Da bi se producenti danas usudili staviti dramu na Broadway, to mora biti i obnova i zvijezda. Tako je uskoro premijera Millerovih Vještica iz Salema s Liamom Neesonom i Laurom Linney, počekom travnja premijerno izlazi Diplomac s Kathleen Turner i Jasonom Biggsom, a svi s nestrpljenjem očekuju Naš grad Thorntona Wildera s Paulom Newmanom u ulozi redatelja.

Još je rjeđe doticanje relevantnih političkih tema. Problem Afganistana dotiče tek Tony Kushner s predstavom Hommebody/Kabul a o bosanskoj tragediji govore Necessary Targets (Nužne teme) Eve Ensler, proslavljene autorice Vagininih monologa koji još uspješno igraju i u New Yorku i na američkoj turneji. No, o svemu tome, kao i o zanimljivim događanjima na off i off Broadwayu, u idućem broju.

Sanja Nikčević

Vijenac 212

212 - 14. travnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak