Za moral i političku odgovornost

Za moral i političku odgovornost

Tko je, barem povremeno, čitao ono što je Tiho pisao u izbjeglištvu i ono što je pisao i govorio otkad se mogao slobodno vratiti u domovinu, mogao je zapaziti kako je čvrsta, upravo impresivna njegova predanost hrvatskom općem dobru. Bio je čovjek jasnih, sigurnih uvjerenja. A znao je i kako ih drugima priopćiti

U svakom imaginarnom panteonu hrvatskih narodnih junaka mjesto je i Tihomilu Radji, čovjeku koji je cijelo svoje životno pregnuće posvetio Hrvatskoj. S njom je živio, njezino je ime promicao i za njezinu budućnost skrbio. Hrvatska je bila njegova vokacija. Ali Tiho Radja nikada u javnom životu u Hrvatskoj nije obavljao neku dužnost, neku istaknutu formalnu ulogu: nije bio ni predsjednik ni potpredsjednik, ni ministar ni guverner, ni ravnatelj ni direktor. Pa čak ni ambasador nije bio. A ipak, u mojoj, a vjerujem ne samo u mojoj, predodžbi o njemu, on kao da je obnašao ili je mogao obnašati svaku od istaknutih i najistaknutijih dužnosti u organigramu državne vlasti. Jer i po duši i po tijelu, i po znanju i po moralu, i po životnoj energiji i po predanosti općem dobru mogle su mu pristajati i najodgovornije uloge u sferi koju su njegovi uzori, braća Radići nazivali narodnim poslovima.

Ali Providnost je našega Tihomila oblikovala kao spontana i gotovo samotna djelatnika za narod i zemlju Hrvata, i usmjerila ga na drukčije staze okrutne, ali neformalne politike. Tako se zbilo čak i u završnici njegova života, kada se činilo da su se ostvarili njegovi životni ideali i da bi mu — po logici stvari — pristajale odgovorne formalne uloge u osamostaljenoj hrvatskoj državi, koju je cijeloga života sanjao i za nju radio. Jer, imao je Tiho još i snage i znanja i volje da služi Republici. No, sudbina je neumoljiva, a hrvatska politička arena okrutna. Građen od suptilnijega štofa, Tiho se nije mogao prilagoditi vučjim ćudima arene, unatoč strašnu, upravo mučeničkom iskustvu koje je u političkoj areni već u mladosti stekao. Ili se suvremenoj areni nije mogao prilagoditi baš zato jer ga je mučeništvo oplemenilo i naučilo drukčijem moralu i životnoj filozofiji.

Težak teret hrvatske zbilje

Tiho Radja kao javni čovjek i politički djelatnik oblikovao se u razdoblju hrvatskoga građanskog rata 1941-45, a potom i u produžetku građanskog rata, nakon 1945, kada je kao mladić s nepunih sedamnaest godina dospio pred sud pobjednika, koji ga je osudio na dugogodišnju robiju. Izdržao ju je doslovce mučenički i junački. Kao čovjek nepokolebljiva i uspravna držanja stekao je poštovanje i svojih sudaca, tamničara i političkih protivnika, a među rodbinom, svojtom, mnogobrojnim prijateljima i simpatizerima postao je legenda. Legenda koja će se potvrditi i dobiti puninu u dugim godinama izbjeglištva u Europi, najdulje u Švicarskoj. Znalo se da je Tiho tamo, znalo se kako živi i što radi. Glas se o njemu šaptom širio. Tamo, u izbjeglištvu, Tiho je ponio u svojoj torbi težak teret hrvatske zbilje i zamršen repertoar hrvatske politike. Domovinu — kako bi kazao G. Danton — nije mogao ponijeti na potplatima svojih cipela, ali ju je ponio u srcu. Dospio je u strani svijet, ne toliko dalek geografski koliko mentalno, tradicijski i politički. Dospio je u svijet u kojemu se morao truditi da ga glas kompromitirane zemlje ne onemogući u novom životu. Svijet u koji je dospio nije mu ni ime ni prezime znao izgovoriti onako kako se izgovaraju u njegovoj domovini. Ljudi takva podrijetla i takva imena, kao što je njegovo, u tome svijetu postajali su, u desetljeću, dva nakon Drugoga svjetskog rata, predmet policijske karantene svake vrste. Nad takvima policijski inspektori dižu obrve ili odmahuju rukom. Dok se ne dokažu kao normalna, zdrava i dobronamjerna ljudska stvorenja. Tiho se u tom svijetu nije utopio, nego je u njemu na najbolji mogući način potvrdio svoj ljudski, humani identitet koji je stekao u obiteljskome domu u Sinju i u klasičnoj gimnaziji sinjskih fratara. Održao se, školovao se dalje, doktorirao na slavnome Freiburškome sveučilištu, stvorio obitelj, sa suprugom Chantal rodio je Ivana i Mariannu, dobio posao u švicarskim tvrtkama, a na kraju — za mirovinu — čak u poslovnoj udruzi najuglednije švicarske industrije — industrije satova. Jer Tiho je Radja bio takav čovjek: pametan, naobražen, odgovoran, plemenit i plodan.

U izbjeglištvu je Tiho pratio sudbinu svoga naroda i svoje zemlje s najvećom mogućom pažnjom. Bdio je nad svakom njihovom nevoljom, nad svakim promašajem, krivim smjerom, lutanjima i bludnjama. Premda politički protivnik sustava koji ga je tlačio i od kojega je pobjegao, radovao se svakoj dobroj vijesti o razvoju domovine. Živio je i radio u Švicarskoj, a duhom je bio u Hrvatskoj. Hrvatskoj je darovao svoju golemu životnu energiju i vrijeme. Od 1957. do povratka u domovinu 1990. napisao je na tisuće stranica — članaka, recenzija, ogleda, osvrta — za Hrvatski bilten, Novu Hrvatsku, Poruku slobodne Hrvatske, Slobodni dom, Hrvatske portrete i druge edicije koje je pokrenuo sam ili s prijateljima u emigraciji. A po povratku u domovinu nastavio je istim tempom u domovinskim edicijama, među ostalima i u »Vijencu«. Nadam se da će se jednoga dana pojaviti neki mladi istraživač hrvatske publicistike i novinarstva, koji će sabrati, srediti i obraditi Radjinu pisanu ostavštinu iz njegova iseljeničkog i domovinskog razdoblja.

Tko je, barem povremeno, čitao ono što je Tiho pisao u izbjeglištvu i ono što je pisao i govorio otkad se mogao slobodno vratiti u domovinu, mogao je zapaziti kako je čvrsta, upravo impresivna njegova predanost hrvatskom općem dobru. Bio je čovjek jasnih, sigurnih uvjerenja. A znao je i kako ih drugima priopćiti. Politiku kao umijeće nije smatrao svrhom samoj sebi. Jer politika se mijenja, političari dolaze i odlaze, a samo je narod stalan. Samo narodna glavnica ostaje, a svrha je politike da se o njoj skrbi tako da je čuva i uvećava. Sve je uzalud ako to nije zajamčeno. Tako je razmišljao Tiho.

Skromnost i moralna strogost

Na hrvatsku stvarnost Tiho nije gledao iz bilo kakvih ideoloških shema ili ciljeva. U svojim je radovima ustrajno zagovarao pragmatična rješenja. Eventualno je upozoravao na modele i iskustva zapadnoeuropskog svijeta, posebno francuskoga i švicarskoga, koje je do tančina proučio i upoznao. Pokušavao je u duhu europske političke tradicije hrvatskoj političkoj klasi utuviti jedno: da upravljati općim dobrom znači raditi ono što je nužno potrebno, a ne ono što se upravljačima sviđa ili prohtije. Zato je — po uzoru na antičke i suvremene etičare — zagovarao skromnost, moralnu strogost, marljivost i disciplinu narodnih upravljača. U tome je vidio zalog obnove, moralnog i političkog preporoda hrvatskog društva. Vidio je u tome pretpostavku konačnog ulaska Hrvata u svijet suvremenosti. U tome svijetu Hrvati mogu opstati samo ako njihova politička klasa i cijelo društvo kod sebe izgrade racionalan i pošten odnos prema općem dobru. Smatrao je da bi osjećaj odgovornosti prema općem dobru u svih političara iz prvog, drugog i posljednjeg reda morao u drugi plan potisnuti sve stranačke boje i nijanse, koje su, nažalost, uvelike postale zaštitni znakovi interesnih skupina i štitovi za stjecanje osobnih probitaka. »Narod je suveren, ali samo na izborima« — isticao je ne baš sjajno iskustvo europskih demokracija, dodajući da je to ipak dosad najbolje poznato iskustvo. Utoliko je više ustrajao na potrebi racionalnoga, poštenog, ekonomičnog obavljanja svakog javnog posla. U tome je kontekstu često govorio o Republici, citirajući poznatu Radićevu misao/geslo: »Republika svemu svitu dika!«. Žudio je za vremenom kada će se hrvatska res publica početi uistinu ostvarivati na dobro svih njezinih građana, s manje napetosti, razdora i, po mogućnosti, bez teatralnih predstava i plitkih, provincijalnih hrvanja i arivizama kojima se uzalud troši vrijeme i narodna energija. Na putu do takve republike — upozoravao je Tiho — treba se kloniti krivih lidera i lakovjernih sljedbenika. Jer upravo u sprezi političkog voluntarizma i lakovjernosti građana klijaju najveće narodne tragedije.

Protiv egoizma mediokriteta

Bio je Tiho Radja posve svjestan da Hrvatska, nakon stjecanja državne slobode, prolazi kroz teško razdoblje svoje egzistencije. U posljednjoj godini života, kad ga je bolest već bila nagrizla i kada je osjetio blizinu sjene smrti, postajao je skeptičniji i žalosniji, što mu inače nije bilo svojstveno. U poruci koju mi je faksirao iz svoga chaleta u švicarskim Alpama iskazao je svoju tešku muku: »Počinjem sumnjati u dugovječnost ovakve Hrvatske...« A u nastavku poruke odjeknula je stara vjera i pouzdanje što ga je stekao u davnim danima sinjske klasične gimnazije: »Propovijed na gori i Veliča duša moja Gospodina... kakav program i poezija! Po ovome vidiš kakva mi je lektira, uz floru, faunu i ornitologiju. Dakako, pratim sve što dospijem: orbi et urbi... Borim se za moral i estetiku u politici — jalov posao! Protiv egoizma mediokriteta. Na toj crti želio bih utjecati. Mislim da još nije kasno. Uskoro se vraćam da vidim prijatelje.«

Vratio se Tiho Radja konačno u domovinu. Njegov prah počivat će među čempresima na sinjskom gradskom groblju kod Sv. Frane, samo stotinjak metara od kuće u kojoj se rodio.

Mi, njegovi prijatelji, sačuvat ćemo o njemu trajnu uspomenu. Jer on je za nas bio čovjek koji se, u duhu novozavjetne tradicije, a u sinjskome govoru naziva luminom.

Josip Šentija