Uvjerljivi skokovi

Čedo Prica, Bilježnice namjernog sjećanja, Konzor — Prometej, Zagreb, 2001.

Prije desetak godina predložio sam Čedi Prici da za časopis »Republika« počne pisati seriju memoarskih zapisa u kojima bi oživio sjećanja na Zagreb iz pedesetih i šezdesetih godna. Bile su to godine velikog ideološkog prevrata; mi iz uredništva časopisa nastojali smo potaknuti vodeće pisce na pisanje dijarijsko-memoarskih zapisa jer nam se činilo da izravno svjedočenje može biti važan dokument vremena; stvari koje su se događale oko časopisa »Krugovi«, »Književnik«, »Razlog«, »Kritika«, »Telegram«, »Hrvatski tjednik« i dr. po zanimljivosti ideja i bile su zanimljivije, a zapravo dugoročno i važnije od sjednica centralnih komiteta; budući da je književnost uživala nekakav prostor autonomije (iako je u njega politika često intervenirala zabranama i osudama) ideje i gibanja u toj sferi nisu bili uniformni; po estetskoj razini umjetnička djela koja su nastajala u tom razdoblju nisu zaostajala za svjetskim dometima, a u našim uvjetima i dobar dio subverzivne političke energije na razne se mimikrijske načine artikulirao kroz umjetnički diskurs. Nakon nekog vremena Prica mi je počeo donositi svoje zapise, portrete svojih vršnjaka i prethodne generacije pisaca. Ti svojevrsni književni medaljoni bili su dobro pisani, s izvrsno oživljenim psihokarakternim osobinama likova, protkani zanimljivim zgodama; govorili su mnogo i o kulturnoj atmosferi Zagreba pedesetih i šezdesetih godina; u svakom slučaju ostaju kao jedno od najzanimljivijih svjedočenja o tom razdoblju i piscima krugovaškog naraštaja.

Sjećam se da su mi se svi ti portreti činili ipak previše uljepšanima; svi su likovi bili i pametni i hrabri i prepuni plemenitih vrlina i ideala. Kad sam predložio Prici da objavljene portrete tiskamo i u knjizi, sjećam se kako sam se kao urednik knjige morao boriti s njim da ne popravlja neka mjesta gdje je u tekstu ipak procurilo nešto ironije, čak ne previše zločeste.

Nema trijumfalnoga optimizma

Ti su tekstovi nastajali na prijelomnici osamdesetih u devedesete; urušavao se neodrživi politički sustav, činilo se da dolazi vrijeme novih ljudi, kreativnosti, slobode; shvatljiva mi je bila Pricina potreba da malo i uljepša svoje suvremenike; njegova je generacija počesto stradavala, mnogi su od njih završavali zbog svojih političkih ideja na raznim crnim listama, čak i ležali po zatvorima; dolazila su vremena u kojima su neki od vršnjaka istupali na političku pozornicu kao protagonisti; zašto taj trijumfalni trenutak opterećivati ironijom, sumnjom...?

Stoga prva knjiga Bilježnica namjernog sjećanja (objavljena 1996, ali sa zapisima koji su nastajali nekoliko godina prije) jest stilski dotjerana, kompozicijski koherentna; ona i na duhovnom planu odaje optimizam pisca ponosna na vlastitu intelektualnu prošlost i svoje prijatelje među kojima neki postaju početkom devedesetih utjecajne figure javnog i političkog života.

Druga knjiga Bilježnica nema stilsku koherenciju prve; sabrani su tekstovi i opsegom i žanrovskim osobinama neujednačeni: samo dva teksta, zapisi o Miki Tripalu i Đ uri Šnajderu, pripadaju onom žanru portretnog ogleda na kojemu se zasniva prva knjiga Bilježnica; glavninu knjige čine dijarijski zapisi u kojima ima mnogo memoarskih retrospekcija i angažiranih publicističko-esejističkih ekskursa. U završnom dijelu knjige tiskan je niz kraćih tekstova (intervjua, prosvjeda, ispravaka, ostavki, kraćih novinskih članaka) tiskanjem kojih je Prica očito želio ostaviti svjedočanstvo svojega javnog angažmana u dramatičnim devedesetim godinama. Ali unatoč toj stilsko-žanrovskoj nekoherenciji, ova knjiga djeluje — iz današnje perspektive kad svodimo računicu devedesetih — mnogo iskrenije i autentičnije od prve. Nema tu više onoga trijumfalnog optimizma i nastojanja da se vlastita generacija predstavi u što ljepšem osvjetljenju na povijesnoj pozornici. I taj je naraštaj doživio ostvarenje ideala...

Prica osuđuje!

Simptomatični su za promjenu temeljnog raspoloženja uvodni memoarsko-dijarijski zapisi iz ove knjige: Granice i Pustoši. U Granicama, zapisu nastalu u srpnju 1991, Prica komentira srpsku oružanu pobunu u Hrvatskoj i političke ideje tada aktualnih vođa te pobune koji pokušavaju, oslanjajući se na ekspanzionističke planove i potporu Beograda, utemeljiti srpsku državu na hrvatskom tlu. Takvu politiku Prica energično osuđuje; on budućnost hrvatskih Srba vidi isključivo u slozi s Hrvatima i zajedničkoj obrani Hrvatske. Ali ta hrvatska država i njezini čelnici ne mogu se oslanjati na tekovine ustaške države, ne smiju modernu hrvatsku državu doživljavati kao izraz povijesno-državotvornog kontinuiteta s NDH ako žele biti prihvaćeni od suvremenog svijeta i, što je i važnije, od svih svojih žitelja. Vraćajući se u dane djetinjstva, oživljavajući uspomene na progone nehrvatskog življa u prvim danima NDH, Prica vlastitim iskustvom svjedoči kakva je bila narav te države.

U Pustoši Prica opisuje izlet u Istru u ljeto 1991, u vrijeme kad se rat u Hrvatskoj počinje razbuktavati punom snagom; uvjerljivo prikazuje atmosferu opće anksioznosti, nadrealističku sliku autobusa bez putnika, opustjele nekoć živahne istarske obalne gradove, osobito Rovinj, u kojem odsjeda; u te opise prodiru esejistička razmatranja koja nastaju kao komentari novinskih članaka iz aktualnog tiska (M. Bertoša, I. Z. Čičak, B. Denić, D. Ćosić); susreće se s prijateljima Edom Murtićem, Borom Ćosićem, Zlatkom Pricom. Osjeća se u fragmentiranoj, mozaičnoj strukturi tog zapisa deprimantna atmosfera ratnog užasa i nemoći da se on zaustavi; ostaje jedino pisanje, svjedočenje, promišljanje...

U sljedećim se poglavljima Prica vraća u prošlost, opisuje vlastita iskustva s Društvom hrvatskih književnika, osobito se bavi epizodom oko potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te hajkom koja je provedena protiv potpisnika među kojima je i sam bio. Valja imati na umu da je Prica, osjećajući se hrvatskim književnikom, čvrsto stajao iza svih akcija hrvatskih književnika, osobito pripadnika vlastitog književnog naraštaja, koji su zagovarali obranu hrvatskog identiteta i zaštitu hrvatskih interesa. Otud i njegovo potpisivanje Deklaracije, i njegova potpora proganjanim hrvatskim intelektualcima nakon sloma hrvatskog proljeća.

Tribalistička okupljanja

U ovoj knjizi on jasno pokazuje i svoje političke predilekcije identificirajući se s Gotovčevim liberalizmom te nalazeći simpatije i za Tripalovu socijaldemokraciju, a sumnjajući, primjerice, u iskrenost Račanove preobrazbe iz komunista u socijaldemokrata. Utoliko Prici teže pada nepovjerenje nacionalističkih stekliša koji ne vjeruju u iskrenost njegove ljubavi prema Hrvatskoj jer im se nedovoljno hrvatskim čini njegovo ime i prezime. Sve će to voditi do sukoba s književnom organizacijom u kojoj dominira rigidni hadezeovski mentalitet, u kojoj se ostavka hrvatskog političkog martira Vlade Gotovca dočekuje s ovacijama; stoga i on napušta Društvo hrvatskih književnika, u kojem je proveo desetljeća. Posebna je pozornost u ovoj knjizi posvećena djelatnosti Hrvatskoga centra PEN-a, uz koji se Prica više vezuje udaljujući se od DHK. Detaljno je prikazan odlazak hrvatske delegacije PEN-a na kongres u Prag 1994. godine, nakon čega su uslijedili brojni napadi na penovce zbog njihova tobožnjeg izdajničkog držanja na kongresu.

Iako manje stilski dotjeran od prvoga dijela, drugi svezak Bilježnica namjernog sjećanja upravo fragmentarnošću, skokovitošću, sirovošću, eksplicitnijim političkim angažmanom uvjerljivije dokumentaristički svjedoči o dramatičnosti toga turbulentnog povijesnog razdoblja. On govori i o osobnoj delikatnosti položaja intelektualca koji se našao na vjetrometini povijesnih zbivanja što potiču tribalistička okupljanja i iskazuju netrpeljivost prema svima koji ne mogu ili ne žele pristati na tu vrstu simplificirane, agresivne identifikacije.