Uspjesi hrvatske umjetnosti ili priroda stvari

O bijenalu u Săo Paulu, novim monografijama, Kožariću...

Za bijenale suvremene umjetnosti u Săo Paulu hrvatska je izbornica Leonida Kovač, nakon znanih peripetija, odabrala osječkog umjetnika Ivana Faktora, odnosno njegov videorad Săo Paulo — Osijek, Eine Stadt Sucht Einen Mörder o temi ikonografije metropole. Tako je konačno dano mira i izborniku da posao dovede do kraja, bez obzira na poteškoće oko ranije odabrane, a potom i nerealizirane suradnje sa Sanjom Iveković.

Spoticanje o svijet intriga

Bivajući i sam selektorom za 24. bijenale u Săo Paulu (Keser) prisjećam se priprema u zadnji čas, svih elementarnih teškoća našega sudjelovanja, iščekivanja pošiljke koja nikako nije stizala, dok su logističke potpore drugih selekcija i država i prije otvaranja propagandnim materijalima, prospektima i katalozima svjedočile o svemu i svačemu pa i o turističkim divotama zemlje iz koje su umjetnici i izbornici dolazili. Ta frustrirajuća situacija ovdje je, čini se, izbjegnuta. Ovdje se imalo dovoljno vremena pronaći i drugoga umjetnika, napraviti katalog na vrijeme i dakako dospjeti u glavni katalog bijenala, što nama tada nije uspjelo. Logistika koja je nama uzmanjkala ovdje je proradila pa se znaju i uvjeti i odnosi, dok smo se mi odricali elementarnih usluga hotelskoga smještaja, jeli sendviče, sami kuhali u hotelu i koštali državu manje nego da smo ostali u Zagrebu. Uz to, bili smo presretni što smo se naposljetku, uza sve teškoće, uopće našli na toj smotri.

Premda se nad svakom tzv. nacionalnom selekcijom (kao i u slučaju Venecijanskog bijenala) nadvija sjena politike, ona je, zahvaljujući i samim organizatorima, s vremenom postajala sve nevidljivijom, nepodnošljivijom pa i anakronijom. Jer kada se pročuje da vas šalje neka država ili neki njezin autoritet (pa i resorno ministarstvo), interes se svodi na egzotičnu priču koja popunjava i kompletira neki zemljovidni puzzle. Istina, u zemlji gdje su sponzorstva još slaba i nemoćna, gdje se opetovano spotičemo o svijet intriga podijeljena po svim razinama ljudskih i profesionalnih bratstava, uloga ministarstva još je donekle razumljiva. Jer ovdje je ili netko pišulja ili je četnik, ili je netko ostario (u Hrvatskoj je to sramota), ili je netko premlad, ili je zaostao ili je napredan, ili je državni umjetnik ili to nije... U sve se, sudeći i po posljednjem slučaju, upleće i feminizam, politikanstvo, a zapravo razmaženost koja od muhe pravi slona... Pa ipak, stvari se, po nekim, doduše slabašnim, ali ohrabrujućim znacima, mijenjaju.

Protočni bojleri i mazala

Primjerice, mijenjaju se stvari na bolje u praksi izdavanja likovnih monografija pa smo i ovih dana svjedocima monografije Gorana Petercola, umjetnika istraživanja svjetlosnoga materijala, a srodne se izdavačke vijesti najavljuju drugim protočnim bojlerima, umjetnicima analitičke i spekulativnije volje, koja započinje kontrapunktirati onoj praksi po kojoj svako i zadnje mazalo ima likovnu monografiju i s njom likovni legitimitet salona i regala do kojeg bahati i moćni svijet drži. Jer u kojoj bi se to sredini M. Kolesar ili Ch. Billich nadmoćno šepurio uz uzglavlja najviših gradskih i državnih poglavara, ministarstava i veleposlanstava i tko bi toliko dugo trpio sineke naive i njihove fiškalske recidive ili pak zbrajao plodove umjetnika koji neumorno u svojoj mesnici punoj hladetine, žlundri i krvavih tjelesnih korpusa opismenjuje hrvatski narod u teološko-likovnom i likovno-teološkom smislu?!.

Izložba u Ravenni

Ohrabruje i izložba Ivana Kožarića u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza koja pretpostavlja slobodne ruke u korištenju i modificiranju galerijskoga prostora. Čovjek koji je mogao reći »ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko« i koji je crte svoje naravi pretvorio u narav djela doživljava, evo, priznanja — premda je ne jednom izjavljivao da je uspjeh ono najgore što čovjeka može snaći u životu. I premda priznanja dolaze u ozbiljnoj životnoj dobi, Kožarić može biti zadovoljan... Na njegovu se primjeru (kao i u Knifera ili Picelja) potvrđuje pouka da je ustrajnost i dugodišnji rad, likovna elokvencija i hrabrost propitivanja sama jezika, a nadasve razmatranja veze između života i umjetnosti, svega što čovjeka okružuje i što ide s njim, ispravan put.

Uspjehe naših umjetnika i umjetnosti potvrdila je i izložba u Museo dell Arredo Contemporaneo u Ravenni, koja baca svjetlo na jednu moguću sliku hrvatske suvremene umjetnosti i koja je pod naslovom Appunti sull arte contemporanea croata sadržavala djela sedamnaest autora različitih generacijskih i likovnih nazora. Pa i drugi brojni primjeri suradnje ukazuju na izmijenjenu poziciju i distribuciju suvremene hrvatske umjetnosti, kao i da se uloga posrednika (ministarstva, država) polako svodi na najmanju mjeru.

Osvetnički tonovi domaće sredine

Ipak, jedna nevolja, više psihološke naravi, ustrajno prati te uspjehe. Naime, premda oslabljen, vidljiv je i nadalje osvetnički i senzacionalistički ton koji prati i posljednje uspjehe hrvatskih umjetnika i hrvatske umjetnosti u cjelini. Sredina u kojoj uvijek netko nekome radi o glavi, psihoza i osjećaj marginaliziranja, favoriziranja napuštenosti... i ove posljednje uspjehe intonira kao senzacije, premda doista treba biti slijep pa u komparativnim porednicama sa uglednim protagonistima suvremenoga likovnog života ne vidjeti vrijednosti Bućana, M. Stilinovića, Kesera, Demura, Jermana, Franke, Rončevića, Trbuljaka Petercola, D. Jurića... i drugih naših umjetnika. Doduše i svijet je počeo širiti svoje vidike izvan uske političke i disidentske optike i na pola puta između znatiželje i otvaranja uviđa da je mnogo bogatiji i širi te da — kako slikovito reče jedan naš slikar — put na Zapad vodi zaobilazno — i preko Moskve!

Jer svijet ne poznaje niti priznaje zadrtost, nego razgovor vrijednosti.

I spomenuta izložba u Săo Paulu, naslovima i tematskim problematiziranjem svijeta pokazat će najveće dijaloške mogućnosti posve različita shvaćanja zadane teme bez obzira na oprave kojima se pojedina djela zaogrnu. Ako je na 24. bijenalu tema kanibalizma, odnosno transkontinentalnih i transcivilizacijskih transfera i prožimanja bila gotovo ontološka odrednica umjetnosti, onda će, po svemu sudeći, i tema grada pretresti i temeljito propitati vizualne, društvene, ali i psihološke vrijednosti metropolisa, patopolisa i parazitopolisa i — na sve neizbrojive načine možda i potvrditi znanu istinu da je selo stvorio Bog, a grad ljudi. Uz to, ova će izložba nedvojbeno nositi sažaljenje prema onima koji točno znaju kako današnja umjetnost treba izgledati. Progresivističke kao i tradicionalističke cokule nisu u velikom svijetu imale nikake šanse.

Širok, otvoren pa i transkulturalno profiliran svijet cijeni samo vrijednosti, baš kao što zna zadavati vječni šah lažnoj sigurnosti i isključivosti...