Upravo fina ravnoteža

Upravo fina ravnoteža

Miklos Perenyi (violončelo), Zoltan Kocsis (klavir), Johannes Brahms, Sonatas for Cello and Piano, Hungaroton, 2001.

Nova izdanja CD-a antologijskih snimaka starijega datuma već su godinama uobičajena praksa izdavačkih kuća nosača zvuka. Mađarski Hungaroton tako je u posljednje vrijeme objavio na kompaktnim pločama niz snimaka svojih umjetnika. Među njima je i CD s dvjema sonatama za violončelo i klavir Johannesa Brahmsa u interpretaciji Miklosa Perenyija i Zoltana Kocsisa. Snimke objavljene na tom CD-u su iz 1980. godine, a nastale su kao rezultat suradnje dvojice umjetnika koji pripadaju vrhu mađarske i svjetske reproduktivne elite. Miklos Perenyi, jedan od najcjenjenijih violončelista današnjice, ostao je vjeran svom instrumentu, na kojem muzicira i danas, u zenitu svoje umjetničke slave, dok se pijanist Zoltan Kocsis u međuvremenu potvrdio i kao dirigent, pa danas vodi čuveni budimpeštanski simfonijski orkestar, Mađarsku nacionalnu filharmoniju. Snimka Brahmsovih sonata za violončelo i klavir s Miklosom Perenyijem svjedočanstvo je vremena kada je s nepunih trideset godina uživao ugled jednog od najvećih mađarskih i svjetskih pijanista generacije, oduševivši muziciranjem i samog Svjatoslava Richtera. Kocsisevi, u posljednje vrijeme prorijeđeni, pijanistički nastupi dokazuju ipak da je on još i danas podjednako moćan za klavirom, kao i u godinama svog ranog internacionalnog uspona. Snimke na ovom CD-u otkrivaju visoku razinu izbrušenosti Kocsiseva pijanističkog umijeća i nadahnutost glazbenog tumačenja Miklosa Perenyija. Sve u njihovoj zajedničkoj svirci djeluje savršeno prirodno i bez ikakva napora. Glasovir mjestimice dotiče sam rub vlastite sonornosti (klavirska dionica u obje sonate iznimno je zahtjevna, pa oba djela, po uzoru na slična ostvarenja kasne klasične epohe, vole nazivati sonatama za klavir i violončelo), no Kocsisevo punokrvno muziciranje tu nevidljivu granicu ipak nikada ne prelazi, ostavljajući slobodan prostor potpunom razvijanju violončelističke dionice. I ma koliko bio gust klavirski slog u objema sonatama, neka fina, intuitivna ravnoteža očito je uspostavljena između obojice glazbenika, tako da punoća zvuka u njihovu dijalogu nikad ne djeluje ni forsirano ni mutno, nego je naprotiv savršeno transparentna čak i u tako osjetljivim dijelovima kakav je, primjerice, završni stavak Sonate u e-molu, op. 38. Pisan u formi fuge, taj je stavak i tehnički i glazbeno možda najosjetljiviji dio iz obje sonate što ih je Brahms napisao za violončelo i klavir. Perenyi i Kocsis sviraju ga u zadivljujuće brzom tempu, pasionantno, s divno usklađenim osjećajem za duboki dah Brahmsove fraze, koja se osjeća čak i u motoričkom protoku ovoga stavka. Usprkos još pojačanu tempu u Codi, mirnoća njihova zajedničkog daha i transparentnost cjelovite zvučne slike stvarno su zadivljujuće. U Sonati u F-duru op. 99, zrelom Brahmsovu ostvarenju nastalom u vrijeme kada su iza njega već bile Pjesme lijepoj Mageloni, Njemački Requiem i sve četiri simfonije, u tom majstorskom klasičnom uzorku komorne glazbe osobito je dojmljiv strastveno snažan prvi stavak, Allegro vivace, čiji se prirodni protok pod prstima Miklosa Perenija i Zoltana Kocsisa ostvaruje i doživljava kao neosporna potvrda ljepote njihova zajedničkog muziciranja.

Ova kompaktna ploča zapis je jedne antologijske interpretacije. Po tome je njezina vrijednost podjednako umjetnička i dokumentarna. No najviše od svega ona je uzorak nenadmašna umijeća komorne svirke koji mogu ostvariti samo glazbeni velemajstori kao violončelist Miklos Perenyi i pijanist Zoltan Kocsis!

Bosiljka Perić-Kempf