Upeglani prosjek

»Kazalište« 7-8/2001, AGM, ur. Sanja nikčević

Ustrajavajući na dvobrojnosti, koja osim kašnjenja za aktualnim temama donosi i impozantnu količinu teksta po dvobroju, pa tako iz sveska u svezak raste do tri stotine stranica ne uvijek lako prohodna štiva, iz tiska je izišlo novo »Kazalište«. Urednički iza njega i dalje stoje Sanja Nikčević i Željka Turčinović iz Hrvatskog centra ITI-UNESCO, što je časopisu dodalo nekoliko ne baš nužnih tekstova.

Već uhodana rubrika Hrvatska scena ovaj put donosi pogled izvana i pogled iznutra na tri, točnije četiri predstave, Vetranovićev komplet Suzana čista/Orfeo koji je Ivica Boban ostavila u Kazalištu Marina Držića, Calderonov Život je san Zlatka Svibena i Ibsenovu Kad se mi mrtvi probudimo u režiji Nenni Delmestre, obje u riječkom HNK. Iako zanimljiva kao iskaz iznutra, rubrika nudi problematičan izbor, pa od nje, kao i od portreta-razgovora čitatelj, autor, pa i portretirani, uzimaju onoliko koliko sami mogu, znaju ili žele. »Kazalištu« se može prigovoriti i nesažimanje razgovora na ono neprolazno, ukoliko već zbog intencije dvobrojnosti ne pokušava održavati kontinuitet ili glumiti drugu, pametniju stranu novinarstva. Utoliko bi razgovori s povodom s Ivicom Boban, Nikolom Batušićem i parom Tonko Lonza/Boris Svrtan trebali biti ili kraći ili smješteni u rubrike portreta ili pak napisani u nekom drugom obliku.

Uobičajen, ali potrebni dio časopisa jest i odjek teatrološke literature objavljene u Hrvatskoj, pa tako čak dvanaest naslova govori da od teorije (Szondi) do memoara (Menzel) to i nije najslabije područje domaćeg izdavaštva. Dobro je, s druge strane, da kazališni časopis univerzalnoga tipa, a to bi »Kazalište« očito jako željelo biti, pa se u pomoć poziva i nacionalni zamah i mainstream-uvjerenje, ima i malo teorije. No, šteta je što se i dalje izvlače tekstovi s ITI-jevih foruma, u međuvremenu objavljeni i kao posebna knjiga (Theatre Criticism Today, Croatian Centre of ITI-UNESCO, Zagreb, 2001), pa za kazališnu kritiku zainteresirani čitatelj uz određenu pomoć rječnika i tamo može saznati što Mike Ingham odgovara na pitanje da li su lingvistika i teorija komunikacije za kazališnu kritiku akademski luksuz ili prijeko potrebno oruđe, kao i još ponešto.

Uz prijevode poglavlja knjige Fredrica Jamesona The Political Unconscious (Cornell University Press, Ithaca, NY, 1981) i esej Višnje Barbir o njezinu autoru, relevantnijim prinosima takozvanu promišljanju kazališta, uz nezaobilazni poklon velikanima kojih više nema (sjećanje na Fabijana Šovagovića iz pera Antonije Bogner Šaban, Anje Šovagović Despot i Branka Schmidta), treba uzeti i predstavljanje inozemne kazališne scene. Iako u tom smislu Kanada nije prvi izbor, upravo je zbog toga prikaz tamošnje scene informacija od trajnije vrijednosti, baš kao i poseban prikaz njezine kazališne povijesti u obliku genealoškog stabla.

Najzanimljivijim se ipak u novom broju »Kazališta« čine dva pogleda na svjetsku dramu, onaj Gordane Muzaferije, koji je povijest dramske produkcije na prostoru Bosne i Hercegovine sažeo na desetak stranica i ogled Jurja Gracina o talijanskoj poslijeratnoj drami. Izboru drama tiskanih u novom dvobroju »Kazališta« (Biljana Srbljanović, Beogradska trilogija, Hristo Bojčev, Pukovnik Ptica, Matko Sršen, Farsa od gvere) prigovoriti se može tek izbor prve, jer bi recimo Porodične priče mnogo bolje predstavile autoricu.

Igor Ružić