Umorstvo u sjeni staleške analize

Gosford Park, 2001, red. Robert Altman

Između karijera Roberta Altmana (1925) i Woodyja Allena (1935) mnogo je sličnosti. Obojica su ikone iz šezdesetih. Obojica i danas snimaju jedan film godišnje. Obojica mogu odabrati doslovce bilo kojeg glumca. Obojica ne vole Hollywood. A Hollywood, kao prava žena laka morala, obojicu zato još više voli. (Altmana su najviše voljeli kad ih je ismijavao u Igraču. Allen se pak napokon pojavio na Oscarima, a ove godine snima Hollywoodski svršetak.)

Allen je posljednji put doživio oskarovsku adoraciju prije deset godina, za kostimirane Metke iznad Broadwaya. Altman je, eto, ove godine doživio to isto, za jednako kostimirani Gosford Park. Bez obzira na razmjerno značenje tih filmova u opusu dvojice živih legendi, vidljivo je kako Hollywood mjeri kvalitetu...

Dobro, Meci iznad Broadwaya bili su simpatičan film s dobrim konceptom i dosljedno traljavim redateljskim rješenjima, koja se, stoga, moglo smatrati dosljednim autorskim rukopisom. Gosford Park je, međutim, film koji bi mogao biti vrlo simpatičan kad ga dosljedno traljava redateljska rješenja ne bi činila gotovo negledljivim. Allen je još u stanju mijenjati svoj režijski (ako već ne i glumački) stil iz filma u film: za Altmana je već kasno. Znamo kako to u njega ide: široka paleta glumačkog ansambla, mnoštvo sitnih ljudskih pričica koje su varijacija na zadanu temu, brojne sitne i šarmantne opservacije karaktera, a sve to snimljeno iz neuskladivih rakursa, u šugavim kompozicijama koje je neprestano potrebno prilagođavati zumom, dok se brojni glasovi stalno miješaju u zvučnom ambijentu. U Gosford Parku sve su te znane boljke Altmanova redateljskog stila dovedene do krajnje konzekvence.

Aristokracija i služinčad

Glumački ansambl ne samo što je nevjerojatno brojan nego ga ima toliko da rijetko koji glumac dobiva priliku stvoriti zaokružen lik. Kako Altman ne smatra potrebnim utrošiti vrijeme na ekspoziciju, najveći dio filma provest ćete pitajući se tko se kako zove — a u ovakvu filmu, nimalo kinetičnu, a prepunu ogovaranja, takve su informacije presudne za gledateljski užitak. Zadana tema ovog je puta riff na staru šablonu Agathe Christie: u velikom se ladanjskom zdanju okupilo mnoštvo aristokrata, pa jedan bude ubijen, te se onda pitamo tko je ubojica. Kao šezdesetosmaš i radikal, Altman se, naravno, neće previše brinuti oko samog umorstva — dapače, izvrgnut će podsmijehu čitav taj podzaplet. Ne, njega će zanimati nešto drugo: Altman se, znate, poput pravog autora prirodoslovnih dokumentaraca specijalizirao za antropološke analize pojedinih ljudskih čopora. Ovdje je riječ o dva staleža, aristokraciji i služinčadi. Pogađate na čijoj je strani Altmanova naklonost. Klasna borba nikad neće biti daleko od osnovne teme svake pojedine scene: ako ste se nadali u Gosford Parku naći novi Howards End ili Na kraju dana, prestanite se nadati. Ovo je film u kojem je teza toliko izričita da stvarnoj drami naoko nema mjesta.

Ono u čemu je Altmanova veličina neprijeporna ipak je način na koji mu uspijeva stvoriti dovoljan dramski naboj oko nekolicine likova i potresti vas nekolicinom situacija pri kraju. Neću reći da ih nije brzojavio tijekom radnje, tako da o nekim stvarnim iznenađenjima ne može biti riječi, ali zahvaljujući sjajnom ansamblu ti su prizori svejedno snažni. Također, imajući u vidu da Altman neprestano navija za stalež slugu, batlera, kuhara, kućepaziteljica i inih, vrijedi mu odati počast na razini uvjerljivosti koju je pružio antipatičnom gornjem staležu. Aristokrati se tek rijetko promeću u karikature: Altman ima dovoljno povjerenja u svoje pripovjedačke sposobnosti da ih ne treba pretvarati u groteske kako bi istaknuo njihove grotesknosti.

Opservacije karaktera

Ono što ipak ostaje kao pretežak balast Gosford Parka svi su oni likovi — velika većina njih — koji se nisu uspjeli prometnuti u punokrvne karaktere. Došli su, napučili kadrove, razbarušili zvučnu i slikovnu koncentraciju svakog prizora te otišli, i time uglavnom odmogli uživanju u filmu. Jasno mi je da će entuzijasti gledati ovaj film više puta, i svaki put sve bolje znati tko-je-tko i tko-koga-kako-i-zašto, te time uspjeti uživati u, je li, brojnim sitnim i šarmantnim opservacijama karaktera. Ali, s obzirom na to koliko je početno gledateljsko iskustvo ovom prigodom zbrkano, pitanje je koliko će entuzijasta uopće biti — nakon što se oskarovski balon ispuše, jasno.

Vladimir C. Sever