U potrazi za izgubljenom dobrotom

U potrazi za izgubljenom dobrotom

Na televiziji najviše cijenim i mislim da su najprimjerenije mediju emisije u kojima se uživo razgovara. Dalo bi se otvoriti puno zanimljivih tema, primjerice o tome da li i u kojoj mjeri suvremena umjetnost, u ime svoje slobode, često dovodi u pitanje, ignorira ili čak negira moralne vrijednosti na kojima društvo počiva, ne razmišljajući pri tome da nije u stanju nuditi nikakve alternative. Ili odnos suvremene kulture spram tradicije, a pogotovo spram duhovnih vrijednosti, koje su, pogotovo u onom tradicionalnom smislu, iz suvremenog izraza, mogli bismo reći, protjerane

Vaša zadnja predstava Brat magarac dobila je glavnu nagradu hrvatskog glumišta. Zanimljivo je da ona, za razliku od drugih kazališnih predstava, jednako privlači mlađu publiku i odrasle. Kako to tumačite?

— Brat magarac nije bio rađen za neku određenu dob publike. Predstava je namjeravala slijediti određenu temu, a je li ta tema za mlađe ili starije, to je pitanje kuta gledanja. Pitanje siromaštva, odricanje od materijalnog, pa i sam naslov Brat magarac koji upućuje na podjelu i različite uloge duha i tijela, zatim govor o čistoj ljubavi i smrti — mislim da su teme koje nadilaze mogućnosti dječje percepcije. No djeca predstavu mogu pratiti na drugoj razini i gledati slike koje se bave ovim pitanjima, tako da ih to ne odbija od predstave.

Ipak, predstava je rađena s dječjom vedrinom, iskrena je, topla, pokreti i govor glumaca su poput onog u dječjim predstavama...

— Budući da je osnovni izvor nadahnuća za Sv. Franju bilo Evanđelje, a ono izrijekom govori o tome da se ljudi neće spasiti ako ne budu maleni, tj. ponizni i oslobođeni svih svojih predrasuda i ovisnosti poput djece, onda to sigurno upućuje i na to odakle se ozračje pojavilo. Vrlo lijepo o tome govori francuski pisac Bobin, koji pišući o svetosti kaže kako ona izvrće uobičajene pojmove vrednovanja: Kod svetosti zrelost je cvijet, a djetinjstvo plod. Tražili smo radost, te je pokušali oživjeti među nama i onda učiniti osnovnim sadržajem predstave. Radost je u svima nama prisutna, no u većini slučajeva se povlači u skrivene kutke svijesti a mi se uvjeravamo da čeka neko za nju bolje vrijeme.

Predstavu ste realizirali u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kojem ste već duže angažirani i za koji vas vežu i brojni raniji projekti. Kako to kazalište doživljavate danas. Drži li se ono još svog naziva ili je također postalo mainstream kazalište bez specifičnog odnosa prema mlađoj publici?

— Ima nekih podudarnosti u samom nazivu kazališta mladih i repertoarnoj slici. Zagrebačko kazalište mladih kao da se, poput mladih, intenzivno traži, tako da se čas pretvara u mainstream, čas pokušava eksperimentirati. Kao da je stalno u pubertetu, pa se pokušava snaći u svijetu i naći svoju ulogu u njemu. No ne mislim da je to nužno loše, jer na taj način ostaje živo i, zahvaljujući prvenstveno ansamblu i njegovom odnosu prema poslu, uspijeva svako malo iznjedriti zanimljivo kazalište. Istina je da je u tom smislu ono vrlo neodređeno i da ona osobnost koja vodi kuću daje i odlučujući repertoar koji se trenutno izvodi. No, s druge strane ne uspostavlja se kontinuitet, i mora se priznati da je primjerice područje djelovanja za djecu i za najmlađe u zadnje vrijeme najviše zapostavljeno.

Jeste li vidjeli neke predstave u ZKM-u koje su vas posebno potakle na razmišljanje?

— Budući da sam tamo zaposlen već deset godina, pokušavam svaku od predstava doživjeti i o svemu što se tamo događa zauzeti svoj stav. Činjenica da sam se prije pet, šest godina pokušao izraziti na jedan drugačiji autorski ili redateljski način, dijelom je odgovor na to pitanje. U načinu na koji kazalište komentira ili sudjeluje u stvarnosti, nisam u dovoljnoj mjeri mogao prepoznati sebe i one razloge koji su me doveli u kazalište.

Namjeravate li se u svom daljnjem umjetničkom djelovanju vraćati glumi ili ćete se orijentirati na redateljski rad?

— Nemam planova. Mislim da sam i u samom Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje postoji vrlo dobra komunikacija s ansamblom, pronašao svoje mjesto u funkciji nekog tko inicira određene projekte i oni se nižu jedan na drugoga, predstavljaju kontinuitet i traženje određene estetike, izraza. Volio bih to, svakako, nastaviti. Čini mi se da je tu podrška ljudi s kojima sam u kući radio. A što se tiče glume, za sada nemam ništa u planu, što ne znači da ne želim više glumiti. I jedno i drugo je kazalište, a to je ono što me privlači.

Glumili ste u nekoliko hrvatskih i američkih filmova. Možete li nam prenijeti neka zanimljiva iskustva iz rada sa stranim redateljima?

— Jednom sam imao nešto veću ulogu u stranom filmu, a to je bila ujedno i moja zadnja — u filmu Mirotvorac. Teško je usporediti američku kinematografiju s našom; to je kao da uspoređujete veliku tvornicu s malom zanatskom radionicom u kojoj puno volontera daje i više nego sve od sebe da bi nastao film.

Američka iskustva organizacije i pripreme posla ne bi se mogla prenijeti samo na film, već na sva područja našeg života, gospodarstva, bilo čega. Temeljit rad na pred- i postprodukciji filma, koji obuhvaća rad cijelih ekipa stručnjaka na svim područjima, a pogotovo na dramaturškom i scenarističkom planu, na razradi dijaloga, na obradi i montaži — sve to bitno utječe na film. No jednako tako, takva je produkcija raspeta između velike količine novca koji se u nju ulaže i namjere da se još više tog novca filmom i zaradi. Takav pristup u velikoj mjeri sputava slobodu rada i najčešće unaprijed sužava umjetnički ili istraživački prostor nekog djela. U tom pogledu mislim da ono malo filma što se uspije napraviti ovdje ipak ima više slobode. No drugo je pitanje u kojoj mjeri i na koji način je ona iskorištena.

Kod hrvatskog se filma javlja paradoks da on često ne traži publiku, a ni publika njega. Postoji malo hrvatskih filmova koje hrvatska publika rado gleda. Kako vi to tumačite?

— Mogu govoriti iz pozicije jednog djelomičnog uvida. Imam dojam da hrvatski film ima najviše problema sa samim sobom, sa životnošću, s tim da zaista izlazi iz života i da nastaje za ove ljude, danas i ovdje... Isto se događa i u kazalištu i u drugim oblicima umjetničkog izražaja — da se ljudi zatvaraju unutar pojedinih segmenata i nekako rade filmove ili pišu referirajući se na neke stvari koje su vidjeli ili čitali, pokušavaju se ubaciti u trendove, tokove i na taj način oblikovati svoju samostalnu umjetničku ličnost koja će u tom smislu biti vrijedna sama po sebi. Uspjeh zavisi od želje da se osjetivši trenutak u kojem se nalazimo progovori na slikovit način, koji bi pokušao probleme o kojima govori i naše frustracije na neki način izliječiti, nadići, da to ide u nekom pravcu susretanja ljudi i iscjeljivanja naših odnosa putem medija.

Jeste li posljednjih godina čitali dramske tekstove mladih hrvatskih autora ili možda prozne tekstove za koje mislite da bi mogli postati dobra predstava?

— Postoje tekstovi koji mi se čine zanimljivima, i svakako mislim da bi što više takvih tekstova trebalo postavljati na scenu. Trebalo bi o njima razgovarati, trebalo bi ih koristiti, jer iz konkretne suradnje i susreta pisaca i kazališta i jedni i drugi lakše iznalaze što i kako. Druga je stvar u tome što se osobno teže prepoznajem u takvim gotovim tekstovima. Bliže mi je uzimati otvoreniju temu. Moj kazališni rad počiva na intuiciji i vrlo slobodnom korištenju kazališne igre oko neke ideje ili priče...

Kod nekih se redatelja primjećuje nedovoljna kritičnost prema svojim djelima. Drugi redatelj ponekad bolje prepozna dijelove teksta koje treba jače naglasiti ili u konačnoj verziji predstave izostaviti od samog pisca. Što vi mislite o tome i koliko je vaš redateljski rad samostalan, a koliko na njega utječu drugi?

— Na neki način u kazalištu ništa ne možete učiniti sami; sve je prepuno savjeta i komentara. Budući da sudjelujete u kolektivnom radu, stalno postoji reakcija. I ako osluškujete, osjećate u zraku, u ozračju rada odgovor, potvrdu je li to dobro ili nije. Napustiti intuiciju, koja je dobrim dijelom isto tako kolektivna, za mene bi značilo isto kao i baciti kompas iz ruke, te tjerati cijelu stvar u jednom pravcu za koji sam uvjeren da mora biti takav. Ali onda je to već pitanje koncepta ili prkosa, druga vrsta izražavanja koja mi je strana. Do sada se nisam pokušao baviti kazalištem na taj način.

Najvažnija je stvar cijelo vrijeme pokušati pratiti liniju pripovijedanja. To je kao pričanje priče; možete se koliko god hoćete zadržati na nekim detaljima ako za to dajete dovoljno pokrića; možete nebrojeno detalja ili cjelina preletjeti sa dva simbola ako ste se tako odlučili. Najvažniji je način na koji se to radi, da svi koji u tome sudjeluju osjete što se želi učiniti i da onda u potpunosti stoje iza toga. Poštivanje kontinuiteta daje predstavi njezinu čvrstoću, ujednačenost.

Hoćete li svoje tekstove publicirati kao tekstove ili želite da žive samo u formi predstava?

— To nisu tekstovi, to su nacrti. U nekoj predstavi je više, u nekoj manje dijaloga ili pripovijedanja. Sve je te stvari nemoguće zabilježiti na papiru. Radeći te predstave sve više mi se čini da je jedini, najvažniji prostor predstave kazalište samo za sebe. Ono što je bijeli papir za pisca ili slikara, to je kazališna kutija u kojoj autori predstave oblikuju u prostoru i vremenu. Može se to kasnije zabilježiti i videom, pisati o tome, međutim, to su stvari koje se motaju oko samog kazališta kao mačci oko vruće kaše. U kazalištu se predstava ili dogodi ili ne dogodi. Stvar je u mediju — u ovom slučaju u vrlo specifičnom kazališnom mediju, i stoga ne mislim da bi tekstovi mojih predstava imali neku posebnu vrijednost na papiru.

Ne mislite li da bi ti tekstovi mogli biti realizirani u neko drugo vrijeme, u nekoj drugoj kulturi?

— Možda bi mogle biti poticaj, kao što meni za neku scenu ili za predstavu može biti poticaj neka sitnica, neki mali tekst. Jedna sličica je dovoljna da pokrene namatanje ili odmatanje jedne nove priče.

Kad se vaše predstave prestanu igrati i kad dođe mlađi naraštaj, što će onda biti izvor podataka o vašim projektima? Kritika?

— Iskreno rečeno, o tome baš i ne razmišljam. Kazalište prvenstveno komunicira i kazuje sad i ovdje. To svojstvo ga u velikoj mjeri određuje i uvjetuje, ali ga ujedno može učiniti i neusporedivo jakim medijem. Arhiviranje može biti višestruko korisno za ljude koji se bave kazalištem, poviješću kazališta, čak i za neku buduću publiku koja neće moći doživjeti samu predstavu, no neće pružiti više od informacije. Ono što bih volio da od predstava ostane može ostati samo u ljudima, u onima koji su je gledali; odnosno bolje rečeno, u izvedbi sudjelovali gledanjem. Ako su oni u sklopu predstave doživjeli, osjetili, spoznali, susreli se s nečim ili iščeprkali iz sebe nešto zaboravljeno, od čega su odustali, ako je predstava ostavila traga u njima, onda je i našla način da živi dalje. Mislim da sve stvari na nas ostavljaju dojam. I one koje površnije susrećemo u životu oblikuju našu svijest i suoblikuju naš odnos prema životu. Ako predstava na takav način ostaje i pritom prenosi prave vrijednosti, onda je to to, jer to je jedini pravi način na koji djelo dodiruje ljude i ulazi u njihov duh, njihovu kulturu.

Hoće li neke vaše stare predstave ponovno igrati ili su arhivirane?

— Budući da većinom nisu nastale na tekstu nego na kazališnoj igri, nije ih lako obnavljati. Neke su se ugasile, nažalost. Hamper bi se možda jednog dana mogao ponovo naći na repertoaru, a Mrvek se eto još uvijek tu i tamo odigra.

Kako ocjenjujete djelovanje Učilišta u ZKM-u i predstava koje u njemu nastaju u odnosu na Akademiju dramskih umjetnosti?

— Na žalost ne stižem u dovoljnoj mjeri pratiti niti predstave Učilišta, ali mislim da uloga takvog Učilišta i nadilazi samo pitanje dramske edukacije. Dramske radionice, dramske igre i uopće takva vrsta rada s djecom i mladima, kad je pravilno vođena, od velike je koristi za djecu, njihovu komunikativnost i sposobnost da se nose prvo sa sobom, a onda i sa svijetom.

Što biste željeli vidjeti u jednoj televizijskoj emisiji o kazalištu?

— Na televiziji najviše cijenim i mislim da su najprimjerenije mediju emisije u kojima se uživo razgovara. Vjerujem da bi se takav pristup mogao uspješno primijeniti i na umjetnost i da bi se imalo o čemu razgovarati, da bi tu bilo mnogo tema.

U kojoj mjeri se pojedina umjetnička područja doista stvarno bave životom, kulturom ili tek samim sobom i vegetiraju više ili manje na nekim jaslama, stvarajući ponajviše tek da bi se nešto radilo, ključno je pitanje. Dalo bi se otvoriti puno zanimljivih tema, primjerice o tome da li i u kojoj mjeri suvremena umjetnost, u ime svoje slobode, često dovodi u pitanje, ignorira ili čak negira moralne vrijednosti na kojima društvo počiva, ne razmišljajući pri tome da nije u stanju nuditi nikakve alternative. Ili odnos suvremene kulture spram tradicije, a pogotovo spram duhovnih vrijednosti, koje su, pogotovo u onom tradicionalnom smislu, iz suvremenog izraza, mogli bismo reći, protjerane.

Kako vi kao redatelj i autor komunicirate s publikom. Prestaje li samim činom završetka predstave vaša komunikacija, ili ste u nekim kontaktima, bilo pri gostovanju predstave ili na neki drugi način. Nastojite li spoznati kako ljudi vašu predstavu doživljavaju?

— Nakon Brata magarca smo u dva navrata imali razgovore koji su sada postali redovita praksa, i jednom mjesečno imamo razgovore poslije predstave u ZKM-u s publikom. Naravno da na svaki način pokušavate saznati kako su stvari odjeknule, kako su ih ljudi pročitali, jer svatko čita na svoj način. Dobrim dijelom ove predstave, pa i Brat magarac, imaju dosta toga neizrečenog; traže od gledatelja da sudjeluje u dovršavanju priče, konačnom oblikovanju. Vjerujem da je takav način prakse najzanimljiviji, da se na taj način publika najbolje uključuje u predstavu i zanimljivo je vidjeti koji su to krugovi asocijacija koje predstava širi oko sebe. Neki učitelji su nam prikupili i pisane dojmove mladih, dobili smo i iz Učilišta poruke. Uglavnom su reakcije lijepe, ali ima naravno i pitanja i primjedbi.

Možete nam prenijeti neke vama najzanimljivije reakcije?

— Vrlo često ljudi spominju da im je predstava osvježenje ili govore o njoj s nekom vrstom zahvalnosti za ozračje dobrote koje pokušava prenijeti. To se naročito moglo osjetiti kod Brata magarca. Mnogi su željni takvog sadržaja, a na neki način i takvog pristupa. Mislim da su ljudi umorni i da osjećaju nemoć suvremenih oblika umjetničkog izražavanja, koji pokušavaju mrakom opisati mrak u kojem se nalazimo, na neki način preslikavati stvarnost bez zauzimanja stava ili razmišljanja o mogućoj alternativi tome mraku.

Kao doživljavate kritičke tekstove o vašim predstavama? Kakav je vaš odnos sa kritičarima?

— Jednak kao i prema publici. Svaki kritičar je za mene prije svega gledatelj, samo što ima priliku, a i obvezu, da javno iznese svoj stav. Pri donošenju stava njegova mu stručnost može biti od koristi, ali mu zato može sputavati doživljaj. No svaka povratna informacija mi je važna i dobro došla. Vrlo često se dogodi da ljudi gledaju predstavu i kažu da su laici nekompetentni govoriti o kazalištu jer ga ne prate. Smatram da za prosudbu kazališta nema laika; svatko tko uđe u kazalište je potpuno ravnopravan i punopravan gledatelj koji o tome što je vidio i doživio ima za mene jednako vrijedno mišljenje. Zato ne volim stvari koje su hermetične i nepristupačne. Mislim da je najveći izazov pokušati biti u tom smislu sadržajem i formom dovoljno otvoren i jednostavan, a istovremeno i dovoljno dubok da se razlike među gledateljima ublaže ili i nestanu.

Imate li i dugo nakon premijere dovoljno snage za rad na predstavi? Iščezava li energija u ansamblu ili se uvijek obnavlja?

— Uvijek sam s predstavom koja je najviše aktualna u tom trenutku, kao što je sada Magarac. Stalno sam s ansamblom, stalno sam s predstavom i pokušavamo održavati to ozračje radosti i vedrine stalno na koliko-toliko jednakoj razini kao kad je predstava nastala. To je vrlo zahtjevno i teško. Svaka izvedba ostavlja dojmove uz pomoć kojih pokušavamo utjecati na sljedeću.

Svaki autor »kupi« utjecaje nekih drugih autora, drugih kazališnih, književnih ili filmskih djela, neovisno želio on to priznati ili ne. Koja su djela na vas najviše utjecala?

— Vjerujem da su to bajke. Stalno je prisutna određena bajkovitost u svemu što radim, jer bajku osjećam kao vrstu prometala koje nas vrlo lako dovede do istine na indirektan način. Osim toga, vjerojatno manje-više svi redatelji s kojima sam radio su ostavili svoj utjecaj na mene. Najveća škola proizlazi iz toga da se svakom tekstu, svakoj ulozi, svakom redatelju od početka i kroz rad prilazi sa punim poštovanjem, odnosno s pokušajem da zaista dođe do komunikacije, da se ne zatvara u bilo kakve predrasude ili ograde. U protivnom svo bavljenje određenim djelom, ulogom ili suradnja s nekim drugim čovjekom postaje izgubljeno vrijeme. Svih tih desetak godina profesionalnog rada u kazalištu oblikovalo je i moj odnos prema njemu — ponekad prihvaćanjem dobrih, a ponekad lučenjem i odbacivanjem loših stvari. I konačno, moram spomenuti i ozračje u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih koje često usprkos okolnostima pokušava i uspijeva sačuvati iskru prave ljubavi prema kazalištu.

Što trenutno radite u kazalištu i izvan njega? Smišljate li neki novi projekt i kako se kod vas odvija taj proces nastanka novog djela?

— Mirovati nije lako. U velikoj sam mjeri posvećen obitelji koliko mogu. S druge strane pokušavam naći teme i inspiraciju za svoj naredni projekt. To je najnapornije razdoblje. Onog trena kad krenete nešto raditi i kad projekt krene onda je već lako, počne se unositi neki red, pa makar i krivi — naprosto počinje nešto nastajati, čovjek se ima za što uloviti; odlučili ste i idete dalje. Pokušavam osjetiti što bi bio neki logički nastavak ove grane s Magarcem, a da se ona pritom prirodno razvije onim pravcem kojim bi trebala, da ju ne slomim. Preispitujem sve ono što me dovelo do Magarca, zapisivanja, utjecaje, razmišljanja, teme o kojima sam htio progovoriti i mislio da su važne. Želim otkriti gdje se one nastavljaju, što toj predstavi nedostaje i kako treba dalje.

Razgovarao Zlatko Vidačković