Susjedovi visoki dosezi

Susjedovi visoki dosezi

Budimpeštanski proljetni festival u prvom je redu glazbeni festival. Uz glavne sadržaje — koncerte i operu — predstavljena je i opereta, tipični izdanak austrougarskoga kulturnog miljea, koja je, usprkos svim preprekama ideološke prirode i razumljivim promjenama glazbenog ukusa tijekom posljednjih stotinu i pedeset godina, do danas ostala omiljenom mađarskom kazališno-glazbenom vrstom, stekavši gotovo status nacionalnoga glazbenog proizvoda

Osnovan prije nešto više od dva desetljeća kao kulturna manifestacija koja bi u proljeće, dakle u mrtvoj turističkoj sezoni, trebala navesti prvenstveno inozemne goste da posjete glavni grad Mađarske, Budimpeštanski proljetni festival izrastao je u međuvremenu u najvažniju mađarsku nacionalnu kulturnu manifestaciju. Ovogodišnje festivalsko izdanje, stavljeno u vremenski okvir od sedamnaest dana (od 16. ožujka do 1. travnja), u odnosu na prošle godine čini se još bogatijim i dopunjenim s više popratnih kulturnih manifestacija. One su, doduše, ostale na rubu glavnih festivalskih događanja — simfonijskih i komornih koncerata, te opernih i operetnih izvedbi — ali su svojim sadržajima uvelike obogatila opću festivalsku ponudu. Ove se godine više nego prije osjeća težnja oblikovanja festivala kao polikulturnog događanja, s naglašenom ambicijom stvaranja privlačnosti festivalskih sadržaja za posjetitelje različitih kulturnih potreba i uzrasta. Već površni pogled na festivalski katalog daje sliku raznolikosti mjesta i glazbenih događaja koje Budimpešta za festivalskih dana nudi svojim gostima. Što se mjesta održavanja koncerata tiče, osim kultnih prostora budimpeštanskoga glazbenog života, a to su Nacionalna opera, velika dvorana Glazbene akademije Liszt Ferenc, Pesti Vigado, te zgrada Gradskog operetnog kazališta, koncerti se još održavaju u Budimpeštanskome kongresnom centru (izgrađenom 1985). Svečanoj dvorani Mađarske akademije znanosti, Mramornoj dvorani Mađarskog radija, te crkvi sv. Matije — da budu spomenuta samo najpoznatija mjesta.

Glazbeni festival

Budimpeštanski proljetni festival u prvom je redu glazbeni festival. Uz glavne sadržaje — koncerte i operu — predstavljena je i opereta, tipični izdanak austrougarskog kulturnog miljea, koja je, usprkos svim preprekama ideološke prirode i razumljivim promjenama glazbenog ukusa tijekom posljednjih stotinu i pedeset godina, do danas ostala omiljenom mađarskom kazališno-glazbenom vrstom, stekavši gotovo status nacionalnog glazbenog proizvoda. U sklopu programa Budimpeštanskog festivala inkorporiran je operetni minifestival, ove godine održan u znaku obilježavanja 120. godišnjice rođenja jednog od najpopularnijih mađarskih operetnih autora, Imre Kálmána. Na operetnom festivalu u pravilu nastupaju kazališta iz mađarskih manjih kulturnih središta, pa su se tako i ove godine među izvođačima Kálmánovih opereta našla kazališta iz Szolnoka, Kecskemeta, te mađarsko kazalište iz Cluja (Kolozsvara), dok je Budimpešta bila zastupljena izvedbama studenata Sveučilišta za filmsku i kazališnu umjetnost, te dvjema izvedbama vjerojatno najpopularnije Kálmánove operete Grofice Marice. I dok se kazalište iz Kolozsvara predstavilo ipak provincijskom izvedbom Kalmanove Bajadere, siromašnom u vizualnom pogledu i lišenom onog pravog operetnog štimunga kompletnog glazbeno-scenskog izričaja, budimpeštansko Gradsko operetno kazalište pokazalo je svojom Groficom Maricom (odnosi se to na popodnevnu predstavu 23. ožujka na mađarskom jeziku), kao odnjegovani uzorak austro-ugarske operetne tradicije, s odličnim mladim glumcima pjevačima, nositeljima glavnih uloga (Safar Monika kao Marica, Vadasz Zsolt kao Grof, Denes Judit kao Liza, njegova sestra i Peller Karoly u ulozi Istvana). Osvježena s modernijim aranžmanima plesnih točaka s blagim okusom mjuzikla, ova je izvedba u cjelini, s briljantnim glumačko-plesnim ostvarenjima pojedinih protagonista, u perfekciji njihova izvođenja vođena do same granice akrobacije, potvrdila dugovječnost operetnog žanra i njegovu sposobnost da i u današnjem vremenu nađe publiku. Suvišno je napominjati da su izvedbe Gradskoga operetnog kazališta bile rasprodane i da je njihovo uvrštavanje u program Budimpeštanskog proljetnog festivala bilo opravdano. Kálmánova pak obljetnica svakako je događaj koji je trebalo obilježiti. Jer, uz kralja bečke operete, Johanna Straussa mlađeg i sentimentalnog Franza Lehára ravnopravno stoji i Emerich (Imre) Kálmán, veliki majstor tog glazbenog žanra, rođen u Siofoku 24. kolovoza 1882. godine. Njegove ponajbolje operete odoljele su vremenu i do danas sačuvale svoju publiku, oduvijek očaranu ljepotom njegove melodike s prepoznatljivim štihom mađarske folklorne glazbe. Kálmán je bio ne samo odličan skladatelj nego i izvanredno duhovit čovjek. Kažu da ga je upravo nakon premijere Grofice Marice oduševljena slušateljica zapitala kako mu te krasne melodije padaju na pamet, na što je on odgovorio: »Vrlo jednostavno! Pišem ih na narudžbu svojih izdavača!«

Dio turističke promocije Mađarske

Operetni opus Imre Kálmána bio je nedvojbenom atrakcijom ovogodišnjega Budimpeštanskog proljetnog festivala. Ljubitelji plesa došli su također na svoje s pet plesnih večeri posvećenih Carmen u različitim koreografijama, no na programu se našlo i sadržaja bližih štovateljima klasične baletne umjetnosti. Ukratko, vrlo šaren programski model Festivala funkcionirao je po principu iz svakog džepa ponešto, što je izvanredno proširilo krug ponude i njezinih potencijalnih konzumenata. Budući da su svrha i cilj održavanja Budimpeštanskoga proljetnog festivala od početka zamišljene kao dio turističke promocije Mađarske, ta je koncepcija svaršeno razumljiva. No golemi prostor prezentacije svega onoga što Mađarska danas želi uključiti u svoju turističko-kulturnu ponudu ipak je neodrživ kao homogena cjelina. Zato Festival teži formi slobodno uklopljenih zaokruženih manjih programa, labavo vezanih tek zajedničkim vremenom održavanja. Među glazbenim sadržajima mogli su se još naći koncerti jazza i zabavne glazbe, te etnoglazbe i nastupi folklornih plesnih grupa, a unutar festivalskoga sedamnaestodnevnog trajanja uključeni su i neki programi Dana Baden-Würtemberga kao dio kulturne ponude kojom se ova njemačka pokrajina predstavlja Mađarskoj od ožujka do listopada ove godine. Gostovanja su u programu Budimpeštanskoga proljetnog festivala uvijek igrala važnu ulogu, no pretežit dio glazbenih sadržaja i nadalje nose mađarski glazbenici: simfonijski orkestri, operni i operetni ansambli, komorni sastavi i solisti virtuozi. Izvrstan sustav glazbenog obrazovanja i razina kvalitete nastave koju djeca u Mađarskoj dobivaju u općeobrazovnim a pogotovo u glazbenim srednjim i visokim školama — valja uvijek iznova podsjetiti da je za reformu mađarskog glazbenog školstva najzaslužniji Zoltan Kodaly, taj sustav glazbenog obrazovanja najviše je pridonio održavanju visokih umjetničkih kriterija, kao i činjenici da Mađari već desetljećima međunarodnoj glazbenoj reproduktivi osiguravaju stalni priliv izvanredno darovitih i sposobnih izvođača. Budimpešta danas raspolaže s nekoliko prvorazrednih simfonijskih orkestara, koji mogu zadovoljiti sve festivalske potrebe, premda u bogatom programu uvijek, ima mjesta i za atraktivna gostovanja te vrste. Ove godine nastupili su, među ostalima, Junge Deutsche Philharmonie pod ravnanjem Hansa Zendera i sa solisticom, violisticom Tabeom Zimmermann, Internationale Bach-Akademie iz Stuttgarta pod ravnanjem Helmutha Rillinga, Stuttgartski komorni orkestar s dirigentom Dennisom Russellom Daviesom, te violist Jurij Bašmet s Moskovskim solistima. Ipak, veliki budimpeštanski simfonijski orkestri ostali su na prvoj liniji i potvrdili se kao ansambli najviše europske razine muziciranja. U Budimpešti su danas tri vodeća orkestra Budimpeštanski festivalski orkestar čiji su utemeljitelji bili prije petnaestak godina dirigent Ivan Fischer i pijanist Zoltan Kocsis.

Simfonijski orkestar mađarskog radija koji se iz umjetničke krize izvukao prije desetak godina, kada je na mjesto šefa dirigenta imenovan poznati mađarski internacionalac, pijanist i dirigent Tamas Vasary, te Mađarska nacionalna filharmonija, koju je 1997. preuzeo Zoltan Kocsis.

Kvarteti Schumanna i Brahmsa

Kao istinska pijanistička veličina Kocsis je u međunarodnim okvirima priznat već tridesetak godina, no kao višestruko darovit glazbenik prihvatio se s punom umjetničkom odgovornošću umjetničkog vodstva Mađarske nacionalne filharmonije, za koju je kao dirigent dobio sve ovlasti s ciljem da od nje stvori prvi mađarski nacionalni orkestar. Što je, s obzirom na konkurenciju drugih visokokvalitetnih budimpeštanskih simfonijskih orkestara težak, gotovo bi se moglo reći nemoguć zadatak. U takvoj atmosferi žestoke domaće kompeticije, na osnovi jasnih umjetničkih kriterija, nastupi inozemnih velikih orkestara u Budimpešti rijetko znače senzaciju. Baš kao ni gostovanja komornih ansambala i solista virtuoza, pogotovo ako je riječ o pijanistima, violinistima i violončelistima. Ono što su upravo u okvirima ovogodišnjeg Budimpeštanskoga proljetnog festivala pokazali mađarski glazbenici bilo je apsolutno umjetnički najdojmljivije, čak i pri uspostavljanju paralela s umjetnicima ranga Gidona Kremera ili Alda Ciccolinija. Kremer je ove godine na Budimpeštanski festival došao predstaviti komorni zbor iz Rige s dirigentom Marisom Sirmaisom, odlično uvježban ansambl svježih i vrlo kultiviranih glasova, dok je vlastiti nastup sveo na neznatan udio violinske svirke u djelima Sofie Gubajduline (izvedena skladba Erfreue Dich za violinu i violončelo ne pripada nažalost Gubajdulininim osobito nadahnutim stranicama i mora se priznati da je, usprkos izvedbi, djelovala zapravo iritantno dosadno), Vladimira Martynova, također suvremenoga ruskog skladatelja, da bi koncert priveo kraju izvedbom Chaccone za violinu solo iz Bachove Partite u d-molu. No i toj perfektuiranoj Kremerovoj izvedbi uzmanjkalo je energije i snažnog daha u oblikovanju fraze, pa je cijela koncertna večer, usprkos odličnim izvođačima vrlo zvučnih imena završila zapravo pomalo razočaravajuće. Pravi sjaj komornoj glazbi u sklopu festivalskog programa osigurali su mađarski glazbenici, među kojima valja upozoriti i na nekoliko novih imena. Jedno je od njih violinist Barnabas Kelemen, koji je uz umjetnički poticajnu suradnju iskusnog Tamasa Vasaryja održao prelijepu koncertnu večer Brahmsovih sonata za violinu i klavir. Prirodni muzikalni instinkt, vjerojatno i naslijeđen, jer mladi umjetnik potječe iz glazbene obitelji, u spoju s provorazrednom guslačkom školom, rezultirao je oblikovanjem umjetničkog potencijala koji obećava prodor među najbolje u svojoj vrsti. Barnabas Kelemen rasni je guslač, a njegovo pasionantno tumačenje Brahmsovih violinskih sonata, prekrasno tonski oblikovano na osnovi savršene lakoće tehničkog izričaja, otkrilo ga je na tom koncertu kao dostojna nastavljača mađarske violinističke tradicije. Također lijepu glazbenu večer priredili su članovi gudačkog kvarteta Kodaly, koji su u suradnji s mladim klarinetistom Dmitirijem Aškenazijem (sinom slavnog pijanista) predstavili program skladbi bečkih klasika Mozarta i Beethovena. Vrlo fino, čipkasto trensparentno muziciranje u Mozartovu Gudačkom kvartetu u B-duru, K. 458 i Klarinet-kvintetu u A-duru, K. 581, ustupilo je u drugom dijelu programa mjesto snažnijem glazbenom izričaju u interpretaciji Beethovenova Gudačkog kvarteta op. 59, br. 2 Razumovski, u kvaliteti tona i dalje sačuvana klasično profinjena zvuka svirke četvorice gudača. Komornom večeri apsolutne perfekcije mogao bi se označiti nastup četvorice mađarskih glazbenika u velikoj dvorani budimpeštanske Glazbene akademije Liszt Ferenc četvrtog dana festivala. Violončelist Miklos Pereny, violinist Gabor Takacs-Nagy, violist Sandor Papp i velika mađarska pijanistička nada, mladi Denes Varjon, udružili su muzikalnost, perfekciju svirke i kreativnu energiju da bi u velikom stilu odsvirali program skladbi Zoltana Kodalyja (Duo za violinu i violončelo op. 7), Roberta Schumanna (Kvartet za klavir i gudače u Es-duru, op. 47) i Johannesa Brahmsa (Klavirski kvartet u c-molu, op. 60). Taj koncert na razini je iste odnjegovanosti komornog muziciranja povezao dvije generacije mađarskih glazbenika, spomenuta tri gudača, među kojima je i internacionalna veličina Miklos Perenyii, s jednim od prvih predstavnika današnje mlade mađarske pijanističke generacije, Denesom Varjonom, koji je svoj talent imao sreću kultivirati u radu s najvećim reprezentantima mađarske pijanističke škole, primjerice legendarnim Ferencom Radosom. Muziciranje spomenutih glazbenika u kvartetima Schumanna i Brahmsa nedvojbeno pripada vrhunskim dosezima u programu ovogodišnjeg Budimpeštanskog proljetnog festivala.

Izložbe fotografija

I na kraju nekoliko riječi i o popratnim priredbama, od kojih su neke izazvale iznimnu pozornost. Riječ je o dvije izložbe forografija, od kojih je jedna, u Muzeju Ludwig otvorena u suradnji s Francuskim institutom u Budimpešti, a predstavila je retrospektivu Henri-Cartier Bressona, žive legende francuske fotografije. Devedeset i četverogodišnji Bresson doputovao je u Budimpeštu, ali se na otvaranju izložbe ipak nije pojavio. Druga velika izložba fotografija ostvarena je kao rezultat suradnje Mađarske nacionalne galerije, Španjolske ambasade i Museo national centro de Arte Reina Sofia. Predstavljen je fotograf Robert Capa (inače rođeni Mađar), serijom fotografija iz španjolskoga građanskoga rata, potresnim svjedočanstvom jednog tragičnog vremena, čija je poruka, nažalost, i danas aktualna.

Nemoguće je makar i naznačiti sve važne događaje u sklopu ili izvan programa Festivala. No raznolikost sadržaja, visoki umjetnički dosezi prema opće prihvaćenim kriterijima, otvorenost, znatiželja, osobito pak svijest o važnosti kvalitete nacionalne kulture, posebice glazbene, na kojoj počiva festivalski program, kao i način razumijevanja vlastite, vrlo njegovane kulture kao privlačnog mamca za turističku ponudu — sve to čini Budimpeštanski proljetni festival mjestom sadržajnih susreta i zanimljivih iskustava. U svakom slučaju mjestom doticaja i protoka kulturnih događanja, koje uvelike obogaćuje taj dio srednjoeuropskog prostora.

Bosiljka Perić-Kempf