Smisao ili besmisao — pitanje je sad!

Smisao ili besmisao — pitanje je sad!

Merz je ponajprije označavao metodu rada, a ne specifičan umjetnički rod ili medij. Po vlastitu iskazu, umjetniku je bilo žao besmislice jer je nitko nije tematizirao. Zato je i volio glupost, uživao u svim oblicima besmisla — i u onom verbalnom

»Ja sam slikar i čavlima pribijam svoje slike«, običavao se predstavljati Kurt Schwitters (1887-1948), odvažni inovator i jedan od izrazito romantičnih individualaca među njemačkim avangardistima. Umjetnik za umjetnike rođen je u Hannoveru, gradu za koji je i ostao vezan veći dio života. Od akademskog obrazovanja u Dresdenu (1909-14), do onoga po čemu je i ušao u povijest umjetnosti, a to je Merz, vodio je kroz mnoge stilske izraze vrludav put. Čini se da je Schwitters tek 1918. zapazio modernizam. Utjecaji ekspresionizma služili su mu tek kao katalizator, u akvarelima i crtežima ugljenom iz njegova ranog razdoblja jasno su prepoznatljivi odjeci futurizma. Svoje je mjesto našao na pola puta između avangarde i tradicije, nikada se ne odrekavši realističkih ulja na platnu.

Na velikoj pozornici njemačke avangarde nastupio je kolažima početkom 1919. godine. Suradnjom s Waldensovom berlinskom galerijom Sturm, Schwitters se uspio profilirati izvan granica rodnog grada. Ubrzo nakon zajedničke izložbe sa Kleeom i Molzahnom početkom 1919. znao je što želi. A to se zvalo kratko i jasno — Merz.

Kroz otpatke vičem sreću

Uz Schwittersov je lik vezano toliko anegdota da je većinom teško razlikovati legendu od zbilje. Suvremenike je osvajao čudnovatim spojem ozbiljnosti i ludosti, provocirao je toplim humorom, iznenađivao sposobnošću neprestana upadanja u komične situacije. Merz je rođen u okvirima euforije koja je u Njemačkoj zavladala neposredno nakon svršetka Prvog svjetskog rata. Zime 1918/19. Schwitters je od svih mogućih otpadaka i nevažnih, odbačenih sitnica, počeo raditi kolaže nježnih boja i apstraktnih ritmova. Kao podloga na koju je lijepio i montirao pronađene predmete obično je služio karton. On je zadržavao osnovnu boju i teksturu, djelujući kao vrsta paspartua. U donjem je dijelu Schwitters potpisivao i datirao svaki od kolaža, dajući im time vrijednost dokumenta. Bio sam ovdje i želim svijetu kroz otpatke viknuti svoju sreću — poručivao je. Štedeći na materijalu u ratom osiromašenoj zemlji, Schwitters je stvarao novo iz ostataka i krhotina. Sve što je bilo slomljeno i obezvrjeđeno uklopio je u svoja djela. Ta se strategija pokazala izrazito važnom za budući razvoj umjetnosti dvadesetog stoljeća.

Na jednoj od slika izloženih 1919. u berlinskoj galeriji Sturm našla se nalijepljena riječ Merz. Ona je bila samo ulomak reklame za Kommerz und Privatbank. U času kad je Schwitters sliku nazvao Merzbild, iz slikarskog je konteksta izveden pojam koji se ubrzo proširio u mnogo smjerova. Merz je ponajprije označavao metodu rada, a ne specifičan umjetnički rod ili medij. Po vlastitu iskazu, umjetniku je bilo žao besmislice jer je nitko nije tematizirao. Zato je i volio glupost, uživao u svim oblicima besmisla — i u onom verbalnom.

Već 1919. Schwitters postaje poznat izvan avangardističkih krugova. Njegova pjesma Anni Blume (»O, ti ljubavnice mojih dvadeset i sedam čula, volim ti! Ti tvojoj tebe tebi, ja tebi, ti meni. Mi?...«) izaziva javnu sablazan. Ta vrsta besmislica, za razliku od onih na koje su se već nekoliko godina prije pozivali anarhoidni dadaisti, nije bila programatska. Među ozbiljnim dadaistima Schwitters je djelovao kao potpuni laik. Dadaisti su bili destruktivni, uvodili su kaos umjesto zakona, a on je iz kaosa stvarao red, iz krhotina cjelinu. Usprkos tome, sam je Tzara govorio kako bi, i bez postojanja dadaizma, dada bila dio Schwittersove naravi. Koliko god to paradoksalno zvučalo — čovjek kojeg dadaisti nikada nisu službeno primili u svoje redove, a oni berlinski čak ga prezirali zbog izrazite apolitičnosti, ostao je dadaist do samoga kraja.

Novi zalet merzanja

Godine između 1918. i 1921. bile su odlučujuća faza one-man pokreta Merz, razdoblje važnih susreta s umjetnicima, vrijeme konačna uobličavanja utopije koja je Schwittersa pratila cijeloga života: Merz-Gesamtkunstwerk. Težnjom za uspostavljanjem veza, po mogućnosti između svih stvari na ovome svijetu, Merz je postao simbolom stilskog i medijskog pluralizma u njegovu stvaralaštvu. U nadolazećim godinama bio je osim slikara i grafičar, glumac, kipar, pjesnik, izdavač, scenograf i, uvjetno rečeno — arhitekt.

Od 1921. Schwitters se priklonio konstruktivizmu i postao suradnikom Doesburgova i Mondrianova De Stijla. Novi zalet merzanja izazvalo je putovanje po Nizozemskoj zajedno sa Doesburgom 1922/23. U vlastitom časopisu (naravno — »Merz«) koji je neredovito izlazio od 1923. do 1932, Schwitters je zabilježio svoj probuđeni interes za arhitekturu. Dio vizija o specifičnom Gesamtkunstwerku počeo se ostvarivati 1923. kad je u umjetnikovoj kući u Hannoveru počeo nastajati poznati Merzbau.

Merzbau bi se prije mogao opisati kao fantastičan, apstraktno konstruiran prostor, nego kao arhitektura. Neobičan i zbunjujući work in progress sastojao se od pećina. Unutrašnjost mu je bila pregrađena, zagrađena i zatrpana relikvijama. Bila je tu riječ o sagrađenoj autobiografiji, zbirci uspomena, dnevniku u koji se svakoga dana nešto upisivalo. Merz je time, osim u kolažima, slikama, crtežima, skulpturama, časopisima, pismima, bilješkama i studijama za novi oblik kazališta, dobio još jedan pulsirajući izraz.

Usiljene (neslane) šale

Druga je polovica dvadesetih godina Schwittersu donijela proboj na internacionalnom planu. U mnogim europskim gradovima, osim toga i u New Yorku, Merz-umjetnost izazivala je pozornost. U istom je razdoblju Schwitters ostvario i bliske kontakte s Bauhausom u Weimaru i Dessau. Još je nejasno koliko je puta tamo držao svoja Merz-predavanja.

Potkraj dvadesetih godina njemačkoj umjetničkoj sceni naglo nestaje stvaralačkoga zanosa. S pojavom nacionalsocijalizma ranih tridesetih Schwitters posustaje u zaigranu njegovanju besmislice kao umjetničke forme. Živahna duhovna klima u kojoj je godinama mercao uništena je grubim udarcima — umjesto da djeluje kao do tada, Schwitters je nastavio tek raditi. Godine između 1933. i 1937. obilježila je sve snažnija melankolija. Njegove su slike, zajedno s ostalim od nacionalsocijalista izopćenim i preziranim umjetničkim djelima, putovale po njemačkim gradovima.

Početkom 1937. Kurt Schwitters je zauvijek napustio zemlju. Dotučen rastankom s onime što je smatrao svojim životnim djelom — Merzbau u Hannoveru uništile su listopada 1940. savezničke bombe — u norveškom Lysakeru slika portrete i krajolike u znaku svoje akademske naobrazbe. Njegov neodoljiv humor sve više blijedi i pretvara se u usiljene šale, a u djelima toga razdoblja osjeća se tragičan prizvuk i nedostatak motivacije. Posljednje godine života provodi u Engleskoj — od entuzijazma iz doba kada je Merz izmišljen ne ostaje ništa.

Kriva interpretacija

Retrospektiva u Kunstforumu potpuno je u skladu sa dojmom koji ta kuća već godinama ostavlja. Umjesto objašnjenja dovoljno je reći da je recepcija Schwittersove umjetnosti u Austriji upala u koncept izložbe iz vrlo neuvjerljivih razloga. Autorski dvojac Gohr-Luyken sakupio je oko 150 Schwittersovih djela — od njegovih ekspresionističkih početaka, preko futurizma i Merza do realističkih slika nastalih u posljednjim godinama života, skulptura, zbirki pjesama, časopisa, razglednica i bilješki. Atraktivna je svakako i replika fantastičnog Merzbau. No, imaju li Attersee, Brus, Oberhuber, Roth, Rühm i West baš mnogo razloga visjeti pokraj Schwittersa, stvar je (krive) interpretacije...

Hanoverski Merzbau u sebi je čuvao i knjigu koja je na stolu čekala posjetitelje. Svakog od njih Schwitters je molio da u nju upiše svoje misli o umjetnosti. Replika u Kunstforumu, dakako, poziva na isto. Ako želite biti originalni, nikako nemojte zapisati »Vječno traje najdulje«. Na tu je mudrost ekskluzivno pravo ipak imao jedino i samo Kurt Merz Schwitters.

Iz Beča Libuše Jirsak