Smiješno? Ništa

Smiješno? Ništa

Kovačević je barem likovima uspio izreći nekoliko ključnih dijagnoza o ljudima koji u televizijskoj sapuničastoj fikciji traže spas ili barem zaborav, dok u Jergovića sapunica ostaje samo mjehur napuhan lošim i neaktualnim političkim vicevima

Komad Što je smiješno, bando lopovska?, najavljivan u ranoj fazi i naslovom Život kako ga piše Cedevita, novo je razočaranje na repertoaru Satiričkog kazališta Kerempuh. Nakon prvenca Ti si taj anđeo u varaždinskom HNK, redateljsko-autorski par Hana Veček-Miljenko Jergović ovoga je puta izbjegao naivnu poetizaciju i montažu da bi popustio izazovu satire.

Priča o zakonom progonjenu tajkunu skrivenu u ormaru prosječne hrvatske obitelji koja se znala postaviti u svim povijesno zahtjevnim situacijama, garniranu televizijskim reklamama i songovima u stankama prijenosa zasjedanja Sabora, na neviđeno je ipak obećavala. No, tu je treba usporediti s nedavnim gostovanjem Zvezdara Teatra u istoj dvorani. Kao što je Kovačevićeva satira bila previše razvodnjena i razvedena, tako je i Jergovićeva slabo motivirana i još lošije napisana. Kovačević je barem likovima uspio izreći nekoliko ključnih dijagnoza o ljudima koji u televizijskoj sapuničastoj fikciji traže spas ili barem zaborav, dok u Jergovića sapunica ostaje samo mjehur napuhan lošim i neaktualnim političkim vicevima, jer Jergović ipak nije Abdulah Sidran da bi političkim vicevima dodao onu bezvremenost prave, egzistencijalne stiske iz koje izvlači smijeh. Iako je slične postavke razradio u tekstu programske knjižice, mora se reći da je upravo taj tekst i ono najbolje što je Jergović napisao u vezi s novom predstavom kazališta Kerempuh.

Ekran zanimljiviji od zbilje

Zabrinjava, usporedimo li još jednom Kovačevićeva Larija Tompsona i Jergovićevu Šta je smiješno, bando lopovska?, i osvježenje koje se »nudi s ekrana«. Iako u ovoj prvoj publika nije mogla vidjeti što se na ekranu zbiva, u predstavi para Veček-Jergović upravo su događanja na, ili u ovom slučaju u ekranu, najzanimljiviji i najdojmljiviji dio predstave. Gotovo pa bi se pomislilo da je Kovačevićeva ideja time samo potencirana, pa umjesto odgađanja početka ovdje gledatelji postaju dramski likovi kojima je zanimljiviji ekran od (kazališne) realnosti. Da li je Jergovićeva ironija poželjela gledateljima, koji reagiraju na svaku, pa i najplošniju, najprozirniju i najotrcaniju foru, da potonu do kraja u najbezbolniji eskapizam ili je pak Kovačevićevoj alegoriji Jergović dodao parabolu koja zahvaća i publiku, nije lako odgovoriti. Ipak, čak i kad se pokuša zahvatiti onaj sloj publike koji u kazalište dolazi po nove viceve s kojima bi, kroz okretanje rundi amortizirali, pa čak i oplodili izdatak za ulaznicu, Šta je smiješno, bando lopovska? dotiče onaj patos ispod kojega se ne ide, a recenziju zaslužuje samo zbog imena nekad perspektivna mladog prozaika.

Glumci na suhom

Jednostavno, Jergoviću, onakva kakva volimo pamtiti po prve dvije zbirke pripovijedaka, ovakav se tekst nije smio dogoditi. Naime, čak i ako je htio, kao neki drugi cijenjeni autori, iz oklade ili kreativnog izazova napisati »žanrovsku stvar«, a odabir je žanra nažalost završio na stazićevsko-hadžićevskoj persiflaži zbilje, čak i tada je ovaj komad loš. A takva ga ni scenograf Miljenko Sekulić, ni autor glazbe Mate Matišić, ni Tarik Filipović ni Linda Begonja, jedini koji su dobili kakve takve uloge, ne mogu spasiti.

U tako postavljenu okruženju, lošeg teksta i nemotivirajuće redateljice koja je najavila neprimjetnu režiju, iako se u dijelovima itekako vidljivo potrudila, i glumci su, inače naviknuti na brzu izmjenu replika i pojačavanje tona igre u satiri ili komediji, ostali na suhom i — suhi. Stoga je jedini komentar ove predstave brz izlazak iz kazališta, nemilosrdno guranje u redu za garderobu i bijeg u obližnje kino u svrhu mentalne higijene i ispiranja sjećanja na ovu predstavu.

Igor Ružić