Slike na magnet

Slike na magnet

BDO u jednoj sezoni posjeti više od pola milijuna gledatelja, kojima je obogaćen doživljaj opere, a operna umjetnost dovedena je na nove putove multimedijalnog istraživanja

Intendant bečke Državne opere (BDO) Ioan Holender izazvao je buru prosvjeda u proljeće 1997. kada je izložio zamisao i potaknuo raspravu o preoblikovanju željeznog sigurnosnog zastora te svjetske operne kuće do 2002. godine. Štoviše, otvorio je Pandorinu kutiju bijesa pred kojim je uzmicao bilo kakav razuman argument u korist ili protiv njegova prijedloga. Holenderova namjera nije bila uništiti postojeći sigurnosni željezni zastor, nego potaknuti novu, suvremenu kreativnost.

Orfej i Euridika

Postojeći željezni zastor krasi gledalište BDO od 1955. godine, kada je kazalište otvoreno nakon desetogodišnje obnove nakon Drugoga svjetskog rata. U to doba bio je raspisan austrijski natječaj za izradu zastora, no ni jedan od pristiglih radova nije zadovoljio žiri. Vođene su rasprave i konačno je postignut kompromis da se prihvati motiv Orfej i Euridika Rudolfa Eisenmengera, uz određene preinake. Mnogi nisu bili zadovoljni kompromisom zbog političkih ili estetskih razloga. Mnogi su smatrali da je Eisenmengerova slika odveć masivna za temu o snazi glazbe. No, zastor se dobro uklopio u moderniziranu unutrašnjost BDO, postavši ne samo dekorativnom granicom između gledališta i pozornice nego i njezinim prepoznatljivim znakom. Sigurnosni zastor tešak je 16 tona, a površina mu je 176 četvornih metara.

Ioan Holender proveo je svoju zamisao. Strasti su se u međuvremenu stišale. Kao partner u realizaciji prijedloga pojavio se Museum in progress, koji ima velikog iskustva u predstavljanju suvremene umjetnosti — projekcijama i plakatima u urbanome prostoru, umecima u novinama, velikim slikama na pročeljima zgrada i drugim. Realizaciju su omogućili sponzori okupljeni u grupaciji Art pool. Gledalište BDO unatrag četiri godine svake kazališne sezone resi nova slika umjetnika koje odabire međunarodni žiri.

Zastor kao medij

Slike su izvedene pomoću kompjutorske tehnologije, oslikane na vrlo lakom materijalu koji se na željezni zastor pričvršćuje pomoću magneta. Slike su izložene tijekom jedne sezone, a tijekom ljeta može se vidjeti originalni zastor. BDO na taj način svake godine pruža mogućnost jednome umjetniku ili skupini da njegovo djelo vidi velik broj ljudi. BDO u jednoj sezoni posjeti više od pola milijuna gledatelja, kojima je obogaćen doživljaj opere, a operna umjetnost dovedena je na nove putove multimedijalnog istraživanja. Osim toga, ovim projektom sigurnosni kazališni zastor postaje samosvojnim, živim umjetničkim medijem i izložbenim prostorom velikih dimenzija, za što još nema primjera u svijetu. Austrijanci su, tradicionalno držeći vodeće pozicije u opernoj, ali i likovnim umjetnostima, i ovaj put osigurali primat. Spuštanje sigurnosnog zastora u stankama tijekom večeri pruža likovnim umjetnicima dodatni izazov da osmisle ritam kazališne večeri.

Izazov je prva prihvatila i bila zacijelo najuspješnija afro-američka umjetnica Kara Walker, rođena 1969. u Kanadi. Vizuru gledališta BDO ispunila je tijekom sezone 1998/1999. svijetom sjena i duhova. Publika voli dobre duhove, dok je sigurnosni zastor štiti od zlih, i to ne samo od zlih duhova požara nego i od demona skrivenih u opernom repertoaru. Sliku je ispunila crno-bijelim siluetama. Djelomično se koristila zlaćanom pozadinom s pokrivenog Eisenmengerova zastora. Upotrijebila je višeznačne motive te gorkim humorom i sarkazmom potaknula publiku da u stanci predstave propita dobre, a možda više od toga zle duhove tradicionalne europske kulture.

Elementi križa

U sezoni 1999/2000. prilika je pružena Bečankama, sestrama blizankinjama Christini i Ireni Hohenbüchler. U osmišljavanju zastora pošle su od povijesti BDO. Kao svako veliko kazalište, i kuća na Ringu svijet je za sebe, predodređen stvaranju iluzija. No, u nju dopire i realnost, što se ogleda u izboru djela koja se izvode. Ona mogu biti odraz političkih i raznih drugih prilika i okolnosti. Popis svih praizvedenih i prvi put postavljenih djela u BDO od 1869. do 1999. pružio je posjetiteljima mogućnost da opernu kronologiju povežu s vlastitim znanjem o povijesnim događajima, vladarskim dinastijama, ratovima, revolucijama, tehničkim dostignućima, i tako stvore zaključke ne samo o stanju duha što je vodio ravnateljstvo Opere nego i o pojedinoj kulturnoj i društvenoj epohi. Uz pomoć dramaturga mr. Christopha Wagner-Trenkwitza, posvećenoga čuvara arhiva BDO, sestre Hohenbüchler upotpunile su popis predstava koji je poslužio kao grafička podloga. Svakom su skladatelju dale poseban tip slova kako bi bio prepoznatljiv. Preko toga pretopile su tri koloristička sloja, među kojima dominiraju elementi križa u crvenoj boji krvi kao simboli kršćanstva i vjere, ali i organizacije Crvenog križa i njezine važne uloge u ratnim zonama svijeta.

Zatim se, u sezoni 2000/2001, Matthew Barney, koristeći elemente svojega ciklusa Bremaster, bojom i apstrakcijom te slike oštro suprotstavio unutrašnjosti BDO. Petodijelni ciklus Cremaster autor je, proporcijama i kozmologičnim dimenzijama, zamislio u odnosu na Wagnerovu teatrologiju Prsten Nibelunga, u kojemu svaki dio uvijek naznačava sljedeći.

Ove je sezone Richard Hamilton izložio kao zrcalnu sliku fotografiju gledališta milanske Scale. Simbolika je višestruka: tom zamisli želi se naglasiti slava operne umjetnosti, primat dviju opernih kuća, njihova suradnja, globalizacija opere; želi se produljiti pogled u milansku Scalu, koja je zatvorena na nekoliko godina radi rekonstrukcije i obnove. Možda će tek pokoji revan posjetitelj svjetskih opernih kuća ove sezone ostati zatečen pitanjem gdje se zapravo nalazi.

Davor Schopf