Školski odrađen posao

Školski odrađen posao

Ono što najviše bode oči potpuna je nemuštost u kretnjama glumaca (koje im je vrlo očito sugerirala redateljica), što pojedine tragične prizore čini upravo smiješnima

Hrvatskoj se drami HNK Ivana pl. Zajca Rijeka nakon poduljeg nizanja uglavnom kvalitetnih predstava uprizorenjem Fordove tragedije Šteta što je kurva dogodio nagli pad. Fordov je tekst za to najmanje zaslužan. Iako napisan prije četiri stoljeća, odlikuje se izrazito suvremenim senzibilitetom, u okviru kojega se i najveći užasi sagledavaju kroz hladnu ironiju. Tragedija Šteta što je kurva bliska je danas aktualnoj dramaturgiji krvi i sperme koja, kao i toliko u posljednjem desetljeću napisanih drama, propituje problematiku incesta. Šteta što je kurva složen je dramski tekst i veliki zalogaj za svakog redatelja.

Nedovoljna vještina

Usprkos činjenici da joj je dugogodišnja želja bila da režira upravo ovaj dramski tekst, redateljica Nina Kleflin nije se uspjela scenski dovoljno vješto izraziti. Ona Forda postavlja bez imalo uočljiva vlastitog stajališta prema tekstu, što je rezultiralo školski odrađenim poslom. No, ponekad prikriveni redatelji uspiju stvoriti predstavu snažna scenskog dojma, ali u ovom je slučaju i to izostalo. Predstavu odlikuje danas prilično zastarjela teatralnost u okviru koje se posve klišeizirano — puštanjem dima i glasnom glazbenom kulisom (šaroliki i posve proizvoljni izbor glazbe potpisuje Robert Torre) — pokušavaju dočarati neki od presudnih trenutaka tragedije. Neki se pak od važnih prizora mogu opisati kao loš scenski realizam. Jedina dramaturška intervencija (dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić) — spajanje Berggetta i njegova sluge Poggia u jedan dramski lik koji stalno sa sobom nosi lutka imenom Poggio i izmijenjenim glasom govori njegov tekst — iako idejno zanimljiva, zbog redateljičine nemaštovitosti ostaje posve neiskorištenim potencijalom scenske komike. Ono što najviše bode oči potpuna je nemuštost u kretnjama glumaca (koje im je vrlo očito sugerirala redateljica), što pojedine tragične prizore čini upravo smiješnima. Takvo izvanjsko i psihološki posve artificijelno osmišljenje proživljavanja graničnih stanja posve je u skladu sa spomenutom klišeiziranom teatralnošću predstave. Kleflin je određenim mizanscenskim rješenjima pokušala dočarati svijet u kojem je intimnost izložena stalnu prisluškivanju i želji za prodiranjem do nje, što u ideji pomalo podsjeća na poznatoga Ljubimovljeva Hamleta, iako u samoj razradi ne seže dalje od takozvanoga praznog hoda. Takvu ideju slijedi i vrlo dobro osmišljena scenografija Dalibora Laginje — u pozadini se, poput golema zida, nalazi masivna kulisa čije se središte otvara, a sa svake se strane povremeno otvaraju i mnogobrojni prozori i vrata. Na prosceniju je veliki krevet, središte strasti — krvi i sperme. Maštovitu su kostimografiju, koja se donekle pridržava realnih kodeksa vremena, osmislile Ika Škomrlj i Dženisa Pecotić, a oblikovatelj je svjetla Deni Šesnić.

Tragični patos

Milan Pleština (Soranzo) i Alen Liverić (njegov sluga Vasques) glumačkim kreacijama i pokretačkom energijom nadilaze ostale glumce. Sandra Lončarić (Annabella) razvija lepezu od razigrane koketerije do snažnog, iako u pojedinim trenucima nedovoljno izunutra motivirana, tragičnog patosa. Damir Orlić (Giovanni) ostvario je tehnički pristojno odrađenu kreaciju, ali bez imalo za njegovu ulogu nužne razorne strasti. Od ostalih valja istaknuti Slavka Šestaka (redovnik Bonaventura), Asima Bukvu koji Kardinalu pridaje pravu dozu ledene izopačenosti i licemjerstva, Ranka Lipovšćaka (Richardetto), Andreu Blagojević Mangano u vrlo uvjerljivoj ulozi iznevjerene i osvetoljubive Hippolite, te Ivanu Bolanču (Philotis). Ostali su glumci (Zdenko Botić, Davor Jureško, Dražen Mikulić, Denis Brižić, Edita Karađole) u odnosu na njihove dosadašnje glumačke kreacije prilično razočarali.

Da zaključimo, drugi dio predstave prilično je bolji od prvoga dijela, koji zamara neopravdano usporenim i razvučenim ritmom. U drugom je dijelu predstave jedini prizor zaista vrijedan gledanja — okršaj Soranza i Annabelle na velikom krevetu na prosceniju i dolazak Vasquesa. Fordova krv i sperma jedino se u tim trenucima zaista pretvaraju u ono što se naziva prizorom od krvi i mesa.

Tajana Gašparović