Sjetni osunčani pop

Sjetni osunčani pop

Pernice Brothers, The World Won’t End, Pias-Southpaw/Trolik

Izlazak drugog albuma skupine Pernice Brothers, a zapravo sedmog po redu autora Joe Pernicea koji se krije iza tog imena, dočekan je hvalospjevima oduševljene kritike. »Usprkos dugu Brianu Wilsonu, Beatlesima, Big Staru i Davidu Gatesu, album ipak ostavlja trag, kontrastirajući prekrasne meke vokale i raskošne gudače... Redom tople, iskrene skladbe velikoga srca«, hvali ugledni glazbeni magazin »MOJO«, dok isto tako uvaženi »Uncut« albumu dodjeljuje maksimalnu peticu — »Klasični sunčani pop koji uživa u blagoglasju koje su patentirali Teenage Funclub, Brian Wilson, CSN, Big Star... ljubavni jadi nikada nisu zvučali primamljivije.«

I zaista, teško je odoljeti zamamnome popu kantautora Joea Pernicea. Autor koji je karijeru u prvoj polovici devedesetih započeo kao vođa americana skupine Scud Mountain Boys, u drugoj se polovici desetljeća potpuno okrenuo sunčanome popu raskošnoga zvuka i inteligentnih tekstova. Autorski razvoj nastavio je 1998. godine pod okriljem skupine Pernice Brothers (od članova samo je Bob Pernice Joeov brat) albumom Overcome By Happiness, godinu poslije projektom pod naslovom Chappaquiddick Skyline (suradnici uglavnom isti kao i u Pernice Brothers) te, iste godine, samostalnim albumom Big Tobacco na njemačkoj etiketi Glitterhouse.

Najnoviji album Pernice Brothersa The World Won’t End, ponešto drukčiji od nekoliko prethodnih ostvarenja toga autora, zbirka je duboko osjećajnih, melankoličnih, a često i gorkih, ljubavnih skladbi umotanih u osunčane melodije i nježne vokale. Najbolje trenutke albuma nalazimo već na njegovu samom početku. Sjajne tekuće melodije uvodnoga trija skladbi u potpunosti postavljaju ugođaj albuma. Opus otvara ironična Working Girls (Sunlight Shines), a nastavlja pjesma razočaranja i ciničnosti 7:30, koja duhovito završava bezbrižnim i besmislenim refrenom »B-da, Ba-da-da-da-da-da...«. Trio zaključuje Our Time Has Passed, sjetna kompozicija u kojoj se miješaju sretna sjećanja i stare rane (»Hiding out from the winter Sundays / Sleeping past the crack of noon / There’s a box I still can’t open / There’s a name that hurts to say«).

Nastavak koji slijedi donosi nam nešto mutnije melodije od onih s početka albuma, a ugođaj ostaje do kraja u istome tonalitetu. Kvaliteta skladbi srednjega dijela albuma ostaje vrhunska, a posebno se ističu sentimentalna She Heightened Everything (»I can’t believe in love / and I want to believe«), gorka Bryte Side (Throat open to the cut of the winter / If only just to feel alive«) te honky-tonk rifovima prožeta Let That Show.

Završnih pet skladbi albuma nešto je manje dojmljivo, s iznimkom Flaming Wreck, neizbrušene rock-numere bizarne teme o umiranju u avionskoj nesreći, koja usprkos tome počiva na mekim harmonijskim vokalima i klavirskoj pratnji.

Album je uz pomoć Joea Pernicea producirao multiinstrumentalist skupine Thom Monahan, kao svojevrsnu mješavinu Pet Soundsa Beach Boysa i Burta Bacharacha, možda idealne kombinacije za skladbe Joea Pernicea. Ukratko, možemo zaključiti tvrdnjom kojom prikaz ovoga albuma završava još jedan ugledni glazbeni magazin, britanski »Q« — »Sjajno!«

Velimir Cindrić