Sjenčenje makijavelizma

Sjenčenje makijavelizma

Mladen Machiedo, Machiavelli segreto (Skriveni Machiavelli), ed. Anterem, Verona, 2001.

Gotovo trideset godina nakon što je napisan (i tiskan u zagrebačkoj stručnoj publikaciji »Studia Romanica et Anglica«) tekst talijanističke studije Mladena Machieda Machiavelli segreto (dakle, skriveni, otajni aspekti velikog firentinskog pisca) izlazi u obliku knjige u zemlji-adresatu, odnosno prvi put izravnije se obraća literarnoj javnosti najprirodnije zainteresiranoj i najbolje informiranoj o meritumu problema. Dakako, objavljivanje na vremenskoj distanci znači svojevrsnu provjeru, potvrdu vrijednosti, a pojavljivanje knjige u Italiji, u sredini najkompetentnijoj za makijavelističke studije, samo je po sebi afirmacija autora i čitave naše talijanistike.

Zanimljivo je da se knjiga tiska u okviru posebnih izdanja časopisa »Testuale«, namijenjena ponajprije kritici suvremenoga pjesništva. Stoga glavni urednik te publikacije, pjesnik Gio Ferri, u uvodniku objašnjava razloge prihvaćanja: jedan je u snazi i čistoći Machiavellijeva pisanja (što bi i nama danas moglo biti poticajno), drugi je kritička akribija i svojevrsna pustolovnost Machiedova otkrića, a treći su zasluge minuloga rada našega pisca, koji je u navedenom časopisu već tiskao niz pertinentnih studija (o prevođenju pjesništva, o Kamovu, o Sabi i Pasoliniju). Konačno, i ne manje važno, u svojem časopisnom predživotu Machiedova je studija o Machiavelliju već bila došla u ruke niza autoritativnih čitatelja, pa su se o njoj najpohvalnije izražavali i Betocchi, Barberi Squarotti, Bigongiari, Finzi, Manacorda, Guidaccijeva i mnogi drugi. Panorama takvih reakcija, pravi florilegij inozemne recepcije, pridodan je ovome izdanju, a sam autor je — u obliku pisma izdavaču — napisao zanimljiv pogovor, u kojemu odmjerava odjeke i premošćuje pukotinu proteklog vremena.

Povijesni roman

Tema Machiedove studije relativno je manje znani i manje tumačeni Machiavellijev povijesni spis Život Castruccia Castracanija. Riječ je o trečentesknom kondotijeru, guelfu iz Luke, istaknutom ratniku i osvajaču, neprijatelju Firentinaca. Biografska motivacija došla je Machiedu jamačno za vrijeme njegova studijskog boravka u Luki (za specijalizacije u Pisi), a posebno ga je zaintrigirala činjenica da se firentinski kancelar pozabavio sudbinom notornoga neprijatelja zavičajnoga mu grada. U potrazi za objašnjenjem te zagonetke Machiedo je proučio svu postojeću povijesnu, arhivsku dokumentaciju, a još više od toga analizirao je poetička i politička stajališta pisca slavnoga traktata o Vladaru, ali i Firentinskih povijesti i Umijeća ratovanja. Neslučajno, u jednom mu času dolazi pod pero i asocijacija na Machiavellijevu komediografsku žicu, iskazanu u znamenitoj Mandragoli, a nije nezanimljivo i pozivanje na duh suvremenika Ariosta.

Kako bilo, spis o Castracaniju već je Ugo Foscolo okrstio malim povijesnim romanom, a anonim iz osamnaestog stoljeća karakterizirao ga je kao mogući temelj za roman »ispisan iz kaprica« i gotovo lišen autentičnih podataka. U većini kasnijih hermeneutičkih reakcija raspravljalo se o povijesnoj podlozi djela, ukazivalo na proizvoljnosti i na slijeđenje antičkih modela (Salustija, Diogena Laertija). Doista, imitacija klasike bila je za Machiavellija gotovo obavezna, a izbor Castruccia Castracanija kao protagonista svojevrsno je egzemplificiranje teorijskih tezâ i opsesijâ o idealnom vojskovođi, knezu i vladaru. Iako je otpala identifikacija Castruccia s danteovskim Veltrom, dramatično osvjetljenje te tragične figure u svakom slučaju obogaćuje fenomenologiju talijanskih srednjovjekovnih komuna, a — iz perspektive Machiavellijeva opusa — usporedba Castracanija s vojvodom Valentinom, Cesarom Borgiom i Lorencom Veličanstvenim nudi amplitudu tananih preljeva i obogaćenja pukih idejnih premisa.

Smijemo li otkriti tajnu?

Metodičan i precizan, Machiedo nastoji odgovoriti na sva pitanja što ih nameće problematika. Često čak taksativno niže točku po točku nedoumica i dvojbi. Na stilskoj razini uočava kako djelo zadobiva auru čudesnosti, bajkovitosti, i to stoga što se Machiavelli služi pravom euforijom onomastike, hipertrofijom brojeva i neodmjerenom superlativnošću (odnosno, kako u jednoj formulaciji stoji: strastvenim nominalizmom). Na razini zapleta vrijednost djela nalazi u evidentiranju fatalnih preokreta i paradoksalnih situacija. Doista, čitanje spisa o Castrucciu Castracaniju sili nas da vodimo više računa o onome što Machiavelli ne kaže izričito, nego podrazumijeva ili nudi između redaka, pa utoliko Machiedova studija pridonosi poželjnu sjenčenju opusa, koji je inače prečesto viđen i odčitavan u crno-bijelim kontrastima.

Ne znam smije li se otkriti tajna iz naslova, s obzirom da knjiga pomalo ima karakter detektivskog istraživanja povoda i sustavnog konstruiranja narativnog toka — gotovo nalik na poetiku i praksu Leonarda Sciascie iz faze njegova rada po dokumentima (obrada arhiviranih dosjea, otvaranje zapuštenih »slučajeva). Da udovoljim znatiželji javnosti, kojoj knjiga vjerojatno neće dospjeti u ruke, odgonetka najkraće glasi kako je Machiavelli bio i plaćenik Medičejaca, firentinskih gospodara, i prijatelj mnogih od onih koji su kovali urotu protiv medičejske vlasti. Ako je to i bio moralni tjesnac, moramo priznati da se pokazao kreativno produktivnim.

Tonko Maroević