Sat u poplunu

Sat u poplunu

Daniil Harms, Sasvim obične besmislice, prev. Irena Lukšić, Šareni dućan, Koprivnica, 1999.

Daniil Ivanovič Juvačov, većini poznatiji kao Daniil Harms, posljednji ruski avangardni pisac, bio je po svemu običan čovjek, osim što je imao doista rijedak dar. Gospodin Harms uočavao je naše svakodnevne besmislice, i stavljao ih na papir. To je dan-danas iznimno rijetka pojava, a kamoli u Staljinovoj Rusiji. Zbog svoje neuobičajene sposobnosti, Harms je često upadao u neprilike s vlasti, jer je isticao stvari koje su trebale ostati skrivene — nestanak ovog ili onog čovjeka (a takvi nestanci bili su toliko normalni da se nitko ne bi ni zapitao što je s vama kad se ne biste pojavili na poslu), poprilična razlika između vijesti u tisku i stvarnosti (sjetimo se samo primjera s prijateljskom utrkom jednog Amerikanca i Rusa, kad je Rus izgubio, a novine su izvijestile kako je »osvojio izvrsno drugo, a Amerikanac pretposljednje mjesto«, i sve ostale nemoguće svakodnevne besmislice.

Haarms, Charms, Kharms...

I stvarno, pogledamo li bolje, vidjet ćemo ih kako se neprimjetno provlače kroz naše moždane stanice i uzrokuju naše bore, slabe živce, infarkte, suze, i raznorazne nezgodacije. Ono što je Harms pokušavao pokazati ljudima jest upravo to koliko je lako uočiti te štetočine i uništiti ih najefikasnijim oružjem koje svi posjedujemo — zdravom ljudskom logikom. Taj je dar na kraju Harmsa stajao glave, iako je posljednje godine života proveo pišući isključivo za djecu — gubi mu se svaki trag, najvjerojatnije u nekom gulagu. Ista sudbina snašla je uski krug njegovih suradnika i prijatelja, koji su pisali isključivo za djecu.

Svakodnevne su besmislice sve one pojave koje radije odbijamo zapaziti nego da budemo svjesni boli i nepravednosti koju nose u sebi. To je beskućnik koji nema ručak, ubijeni čovjek, porušena kuća, otpušteni radnik. Sve njih radije ćemo gurnuti pod tepih, nego da se suočimo s njima, iako u sebi znamo da nam tako još više škode, većina nas neće imati hrabrosti za zdraviju varijantu. Tu se Harms razlikovao od većine. Bio je vrlo praznovjeran — vjerovao je da stalno ime donosi lošu sreću pa se stalno igrao sa svojim imenom (Haarms, Charms, Dandan, Chardan, Holmes, Kharms, Harmonius...). Također je vjerovao da je jedina prava forma pisanja upravo besmislica.

Harmsa je mnogo teže čitati nego većinu njegovih suvremenika, upravo zbog Harmsova pomaka u razmišljanju, ali je također mnogo jasniji kad ga se izvodi na pozornici. I jedno i drugo treba doživjeti, pa za čitanje preporučujem Slučajeve, Nule i ništice i Staricu, a onima koji više vole kazalište rado predlažem da pogledaju Tri lijeva sata, Pif, paf, puf i Društvo ubijenih pisaca u izvedbi teatra Daska iz Siska.

Na početak knjige stavljen je Harmsov citat: »Mene zanima samo besmislica; jedino to nema nikakva praktičnog značenja.« Tim riječima kao da želi odagnati svaku sumnju da njegove riječi kriju ikakvo dublje značenje ili političku poruku. Međutim, to je piščev vješt način da nas, publiku, navede na krivi put, jer najjednostavnije stvari često kriju najdublje značenje. Harms je bio svjestan da su krajnosti uvijek slične, i to je bio primoran iskoristiti nakon prvih nekoliko informativnih razgovora sa Staljinovom ekipom.

Poluprozirni mladić

Prva je priča o Harmsovu dolasku na ovaj svijet, koju nam Harms priča na sebi svojstven, pomalo mističan i nedorečen način. U knjizi je stotinjak priča, zapravo većinom kratkih slika i bljeskova iz svakodnevnog života. Pisac ovdje spaja najnevjerojatnije likove i najčudnije radnje (»U postelji se vrtio poluprozirni mladić«, »Mironov je zamotao sat u poplun«, »Anton Gavrilovič Nemecki juri u haljetku«...) da bi oslikao rusku svakodnevicu, ispunjenu čudnim situacijama, koje su imale mnogo prizemniju pozadinu, barem iza kremaljskih zidova. U knjizi je i nekolicina njegovih pjesama. Pjesme su mnogo jasniji odraz Harmsovih misli, koje su na trenutke i krici za (normalnim) životom (... »nema hrane. /Želim jesti!/Joj joj joj!/...«). Drame uvrštene u knjigu oslikavaju situacije mnogo sličnije onima iz njegovih priča. Ovdje Harms dotiče temu Boga i religije, ali opet prilično oprezno. Jedna od njegovih najpoznatijih drama, Jelizaveta Bam, nije uvrštena u knjigu. Osim toga, u knjizi se nalaze neki članci, bilješke, traktati, pisma prijateljima i dnevničke zabilješke. Dnevničke bilješke u trenutku su zastrašujuće, jer Harmsa vidite u potpuno drukčijem svjetlu, bez besmislica, mistike i crnog humora. Možete osjetiti užase koje je taj čovjek (a i mnogi drugi u ono vrijeme) proživljavao brinući se hoće li doživjeti novi dan ili umrijeti od gladi, bolesti, ili će ga naprosto ukloniti vječno prisutan Staljin. Dogodilo se to posljednje. Za kraj, navodim jednu Harmsovu misao, koja se pokazala proročanskom:

Najvjerojatnije će moj cijeli život proći u nevjerojatnoj neimaštini i dobro ću živjeti samo dok sam kod kuće, a onda ću doživjeti tridesetpet-četrdeset godina.

Godine 1942, u dobi od trideset i sedam godina, Harms netragom nestaje.

Bojan Glavašević