Vijenac 211

Glazba

CD soundtrack

Šarolika žanrovska obojenost

Zanimanje špijun (Spy Game), Harry Gregson-Williams

CD soundtrack

Šarolika žanrovska obojenost

Zanimanje špijun (Spy Game), Harry Gregson-Williams

Harry Gregson-Williams, skladatelj, dirigent i producent soundtracka Spy Game, pripada skupini filmskih skladatelja okupljenih u kompaniji Media Ventures koju je osnovao Hans Zimmer. Ako čovjek i ne zna da je Gregson-Williams usko povezan s Zimmerom te da s njim često surađuje (npr. napisao je dodatnu glazbu za Zimmerove partiture Hrid i Princ iz Egipta), to s lakoćom pogađa sklušajući Gregson-Williamsovu glazbu za film Spy Game.

Na vezu s Zimmerovim partiturama upućuje način na koji je tretiran orkestar, posebice uporaba jednostavnih harmonija koje povremeno bude daleke asocijacije na Mozarta (u Gregson-Williamsa manje nego u Zimmera). No, za razliku od Hansa Zimmera, Harry Gregson-Williams upotrebljava daleko žešću ritmiku te češće od njega iz klasične orkestralne filmske glazbe prelazi u heavy rock filmsku glazbu. I ma koliko se to činilo nevjerojatnim, ti su prijelazi glatki, logični i uopće ne smetaju, čak i kada se glazba sluša izdvojena iz filma.

Osim glatka povezivanja klasične filmske glazbe i pop-rock glazbe, skladatelj filma Spy Game čini svoju partituru zvukovno zanimljivom koristeći se više ili manje egzotičnim instrumentima (erhu, cimbal, etničke flaute, keltska harfa, kineske udaraljke, električna violina, gitare), i s nekoliko tipova glasova, koje na coveru soundracka naziva imenima poput vijetnamski vokali, kineski vokali i srednjoeruopski vokali. Pojam vokali treba shvatiti doslovno, jer Gregson-Williams glasovima se ne koristi melodijski, nego ih zamišlja kao orkestralnu boju. Vokali su uporabljeni kao sastavni dio orkestra, kao instrumenti.

Analogno, orkestar u filmu Spy Game zvuči poput skupine glasova. Postupak u kojem mu orkestar mjestimično zvuči kao da je riječ o skladbi za zbor koju je u posljednji tren odlučio povjeriti orkestru također je jedan od postupaka koji približavaju Zimmera i Gregson-Williamsa. No u Gregson-Williamsa glasovno-orkestralno isprepletanje uvjerljivije je i zvuči manje umjetno. Glasovi zvuče kao orkestar, a orkestar kao zbor — u svakome slučaju, zamjena uloge glasovnih i orkestralnih dionica još je jedan element koji partituru Spy Game čini posebnom.

Egzotični instrumenti

U rukama Harryja Gregson-Williamsa filmska glazba postaje jedinstvena filmska podloga miješanih žanrovskih karakteristika unutar koje je teško izdvojiti pojedine teme ili motive. Oni, dakako, postoje (pažljivije slušanje upućuje na ponavljanje pojedinih tematskih i motivičkih blokova), ali je njihova uporaba daleko od lajtmotivičkoga rada. Glazba umjesto toga nastoji uhvatiti opću atmosferu, pa pokreće akcijske i smiruje mirnije scene, a ono što joj je najbitnije jest da uspostavlja osjećaj za mjesto i vrijeme radnje. Skladatelj to postiže već spomenutom uporabom egzotičnih instrumenata, koji trenutno određuju Daleki istok kao mjesto radnje, te razvojem snažne ritmičke okosnice koja vremenski definira 20/21. stoljeće.

Gregson-Williamsova živahna partitura (a živahna je zbog miješanja različitih žanrova, različitih kultura, različitih instrumenata, pa čak i različitih instrumentalno-glazbenih uloga) sluša se napeto. Njezini brojni elementi, a posebno žanrovski prijelazi (skladatelj se često služi principom kontrasta te naglih dinamičkih uspona i padova) upućuju na promjenu karaktera scena te na prijelaze u akcijske scene ili u scene kojima je potrebna glazbena pokretačka snaga. Iz glazbenoga slijeda čita se slijed scena, pa je očigledno da glazba filmski funkcionira. Čak se čini da tako jedinstveno zamišljen Gregson-Williamsov glazbeni mozaik nadmašuje ne odveć neobičnu priču o dvojici agenata CIA-e (vjerojatno je filmu od sadržaja bilo zanimljivije to što se jedan agent u stvarnom životu zove Brad Pitt, a drugi Robert Redford). Zanimljivost, istodobna neutralnost i aktivnost, te šarolika žanrovska obojenost glavni su aduti ove partiture, kojoj bi u pravom smislu riječi najbolje odgovarala oznaka suvremenosti. A to što je uspjela pomiriti tradicionalni sukob klasične i popularne filmske glazbe dodatni je plus njezinu bogatstvu i zanimljivosti.

Irena Paulus

Vijenac 211

211 - 4. travnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak