Proročanska Postsezona

Proročanska Postsezona

O filmovima Miroslava Mikuljana

Svima je vjerojatno već jasno da je, barem u nas, film odavno prestao biti društveno cijenjena djelatnost. Baviti se filmom samozatajan je posao, ne idu više ukorak s filmom slava, priznanja, zanimanja medija i javnosti. Dogodi se da ustajale filmske vode uzburka kakav skandal ili, češće, skandalčić, dogodi se da je i poneki filmski događaj iznimnije medijski popraćen, no u moru senzacije, u općem ludilu i pomami za senzacijama, zbivanja oko flma ipak su nisko rangirana. Opći dojam neće promijeniti ni činjenica da i u takvim okolnostima neki ljudi s filma ili oko filma uspijevaju održavati pozornost javnosti. Uz mnogo truda grade svoj imidž, koji, istina, ne mora imati (a najčešće i nema) nikakve veze s vještinom pravljenja, stvaranja flma. Neki pak autori jednostavno nemaju sreće. I ono malo filmu namijenjenih i preostalih svjetala reflektora rijetko je kad u njih upereno. Da li je njihov rad začet pod nekakvom nesretnom zvijezdom, što li, tek uvijek se nekako dogodi da je žarište njihova stvaralačkog zanimanja asinkrono aktualnom zanimanju javnosti. Jedan od takvih autora je i Miroslav Mikuljan, čovjek o kojem sam danas namjerio reći nekoliko riječi.

Bez imalo dvojbe, s radošću — moglo bi se reći — prihvatio sam, naime, poziv iz Kino kluba Zagreb da u okviru retrospektive klupske produkcije uvodno predstavim program filmova Miroslava Mikuljana. U lijepoj su mi uspomeni ostali njegovi Putnici Eldorado expressa i Jesenice-Stuttgart, gastarbajterski filmovi — preteče mnogih, a i neovisno o filmovima sjetno sam se sjećao vremena od prije trideset i više godina. Projekcija Mikuljanovih filmova, nastalih u Kino klubu Zagreb između 1970. i 1972 (njih sedam, redom: Postsezona, Rođendan stalagmita, In continuo, Cirkulus, Intermezzo, Jesenice-Stuttgart i Druga obala) ipak me i iznenadila, nagnala me, eto, i na ove retke i asocijacije. Zavrijedio je Miroslav Mikuljan, reklo bi se, bolju filmsku sudbinu.

Šezdesetih godina vladala je, ponajprije Zagrebom, a i drugdje u onodobnoj državi, neobična kulturna živost. U rasponu od likovnih umjetnosti pa sve do glazbe uočavale su se neke mijene, odmaci od dotad uobičajenog, pomaci prema modernitetu u najširem smislu te riječi. Kad se o filmu radilo, tu ulogu promicatelja ovoga i modernijega na ovim prostorima preuzeo je (uz crtani) — amaterski film, odnosno znamenita njegova manifestacija GEFF. Zanimanje javnosti bilo je golemo.

Negdje na izmaku tog razdoblja, na izmaku dakle i vremena zanimanja za kretanja u amaterskom filmskom krugu, javlja se sa svojim filmovima Miroslav Mikuljan. Zalud on svoju finu i dojmljivu dokumentarističku crticu Postsezona (1970) posvećuje neokrunjenom gafovskom kralju Mihovilu Pansiniju, vlak je prošao... Na nekakvoj imaginarnoj karti filmskih velikih zbivanja više se ne ubilježuju amaterski dosezi, amaterski je film definitivno vraćen u svoje autsajderstvo. Ne pomažu mnogobrojne nagrade ni uspjesi koje će Mikuljanovi filmovi polučiti na raznim amaterskim festivalima i smotrama, njegova Postsezona gotovo da ima nešto proročansko u naslovu. Kasno, sve se dogodilo prekasno, a da bi bilo pravodobno vrednovano.

Mikuljanovu filmsku karijeru pratit će i poslije to kašnjenje kao svojevrstan nesretni lajtmotiv. Njegovi socijalni (profesionalni) dokumentarci pojavit će se kasnih sedamdesetih kada već pomalo jenjava interes za dokumentarce tog tipa i orijentaciju. Varijacije na crnovalske teme definitivno prestaju biti u modi kada se Mikuljan javlja debitantskim igranim filmom Hoću živjeti, a veliki projekti (sljedeći Mikuljanov film, Crveni i crni) debelo već navlače na sebe gnjev filmske javnosti. Na sve se to, u Mikuljanovu slučaju, nadovezuje i uredničko mjesto na televiziji u vremenu kada se rečenu ustanovu baš ne obasiplje komplimentima... I učinit će se da se iscrtaše obrisi jednoga zakašnjelog, kasnog, zalutalog filmskog portreta.

Od sedam filmova, međutim, prikazanih u Klubu, više od polovice vrlo su ozbiljni dokumentarci, zahtjevna djela usprkos, ali i zahvaljujući amaterskoj jednostavnosti. Spomenuta Postsezona ponovno će nas podsjetiti na toliko prekrasnu amatersku vjeru i poštovanje tradicije: ne samo da je ugođajem, istom glazbom, nekakvim zagonetnim iščekivanjem ovaj film posveta Pansiniju, on se nostalgično referira i na Oktavijana Miletića i njegov Komadić savske sezone iz 1927. godine, a ne zaboravimo da se i jedna scena Golikova Tko pjeva zlo ne misli odigrava na legendarnom, sada već pokojnom zagrebačkom savskom kupalištu gdje je snimljena kompletna Postsezona. Autor ovih redaka s ponosom ističe da je i sam, mnogo kasnije, 1989. u filmu Orao na istom kupalištu snimio dvije scene.

Rođendan stalagmita prividno je tek simpatična igrarija o čovjeku koji živi u svijetu gdje svi ostali hodaju natraške, a možda je i mali esej o normalnosti pomaknutosti toga svijeta... U svakom je slučaju pomalo bizarni dokumentarac koji ponovno priziva u sjećanje Miletića, Zagreb u svjetlu velegrada. Slično bismo mogli reći i za Intermezzo, no zapazit ćemo u tom nepretencioznom raportu s Trga između dva tramvaja i jedan erotski naboj ne baš tako čest u hrvatskom filmu. Na tragu one snage kakvu imaju i potresni zapisi s naših i stranih kolodvora Jesenice-Stuttgart svakako je i istinski biser Mikuljanove dokumentaristike, Druga obala. Riječ je o filmu satkanu od stvarnih i stiliziranih vizura (uglavnom malih) zagrebačkih prosjaka i kadrova tih istih prosjaka, koje presijeca serija indiferentnih forplanova prolaznika, hladnih, objektivnih, neumoljivih, normalnih... Krupni planovi na kraju filma djeluju katarzično.

Zoran Tadić