Pročelja

Naše su ulice postale opasne. Nije se to dogodilo ni zato što na kolniku vozači divljaju u svojim automobilima, a ni zato što na pločniku džentlmeni iz podzemlja naplaćuju jedni od drugih svoja potraživanja. Razlog je drugi: po našim ulicama sve češće padaju komadi pročelja.

Stvar je već donekle i predvidiva: čim dođe neka malo jača kiša, čim zapuše vjetar, odmah možete biti sigurni da ćete sutradan čitati u novinama o uličnom incidentu: jednome je prolazniku komad fasade pao na glavu, drugome na rame, trećem se sručio pred noge. Ponekad i televizija o tome javlja, i tada se vide tragovi krvi po pločniku, pa je jasno da je vrag odnio šalu.

Pojava je vrlo neobična, prije svega zato što je nova. Jer, te kuće s kojih sad otpadaju komadi pročelja stoje ondje već dobar broj godina: neke desetljećima, a neke i više od stoljeća. I, nikad se prije nije događalo da s njihovih pročelja nešto pada, a sad se to redovito zbiva. U svemu tome ima i drugih čudnih detalja, a ja ću spomenuti samo dva. Prvo, te su kuće različito stare, a ipak žbuka podjednako pljušti i sa starijih i s novijih. Drugo, ni prije se nije vodila nikakva briga o fasadama kao što se ni sad ne vodi, pa opet ništa nije padalo, a sad pada sve u šesnaest.

Čovjek bi se mogao na različite načine dovijati odakle taj neobični i nadasve neugodni fenomen dolazi. Mogao bi tako pomisliti da je u pitanju smog, da su krive kisele kiše, da je uzrok u ozonskim rupama i globalnom zatopljenju. Ali, brzo bi se uvjerio da stvari nisu ni izbliza tako jednostavne. Jer, morao bi konstatirati da komadi otpadaju i s onih kuća na kojima je žbuka solidno načinjena, i s onih na kojima je načinjena loše; otpadaju s onih pročelja koja su obnavljana, i s onih koja nisu; otpadaju, napokon, i sa sjevernih i s južnih, i s istočnih i sa zapadnih fasada. A što je najvažnije, otpadaju katkada i bez ikakva vidljivog klimatskog uzroka, naprosto onako, iz čista mira.

A ako je tako, onda nam ne ostaje ništa drugo nego da potražimo kakvo drugo objašnjenje, pa makar bilo i neznanstveno. U tome bi nam moglo pomoći jedno naivno, gotovo dječje pitanje, koje glasi: a što to zapravo s tih kuća otpada? Kad na to pokušamo odgovoriti, naći ćemo se na tragu spoznaje.

Jer, naš odgovor mora glasiti ovako: s pročelja otpadaju ukrasi. Svi su ukrasi skloni da otpadnu, i samo oni i otpadaju. Kuće koje nemaju po pročelju nikakvih ukrasa, nisu opasne za prolaznike.

Znate, dakako, o kakvim je ukrasima riječ: to su one kerefeke na koje obično i ne obraćamo pozornost, ali koje ipak nekako pamtimo i one nam čine život ljepšim. To su girlande iznad prozorskih okvira, to su Merkurove glave s krilatom kacigom nad vratima dućana, to su kipići raznih anđelaka, vila i genija, a onda i reljefni prikazi alata i obrta na osiguravajućem zavodu ili obrtničkoj komori. Ponegdje otpadaju i slova nekadašnjih firmi, ako su izvedena na starinski način, od žbuke ili gipsa. Ukratko, to što otpada, to nisu funkcionalni dijelovi kuća, nego su to isključivo dodatni, pomalo nepotrebni dijelovi, ali dijelovi koji imaju estetsku funkciju.

I sad, čovjek se može upitati zašto su ti ukrasi stali otpadati baš u naše vrijeme, i zašto se ruše svi odjednom, bez obzira na kvalitetu izvedbe i bez obzira na starost kuće. Ne može se izbjeći dojam kako se u toj pojavi skriva nešto što se tiče samoga života ulice, pa i života grada kao cjeline.

I doista, kad se upitamo što je te ukrase stvorilo, možemo odgovoriti samo ovako: bilo je to jedno shvaćanje svijeta, jedan stil, jedan način života u gradu. Ne samo po tome što su nekada ljudi većinom znali kakva je veza između Merkurove glave na pročelju i onoga što se u kući zbiva, nego još više po tome što su imali potrebu da ukrase ulicu, da i pročeljima svojih kuća posvjedoče o vlastitom bogatsvu i moći, ali i o vlastitoj kulturi i svome odnosu prema drugim ljudima. Taj odnos prodrazumijevao je da u svemu što se čovjeka tiče mora biti neke ljepote i stilizacije, pa čak i u najobičnijoj kućnoj fasadi. Ali, i u načinu na koji se ispred te fasade kroči, u načinu na koji se pozdravljaju prolaznici ispod toga pročelja, i u načinu na kojih se iza tih pročelja živi.

A onda se sve to promijenilo. Promijenili su se ljudi, promijenio se stil života, promijenila se ulica. Ne samo da više nitko ne zna što znače oni geniji i grifoni, zmajevi i vile, nego nitko i ne obraća pažnju na pročelja, i nitko se ne ponaša onako kako su se ponašali oni koji su ta pročelja ukrasili. Upravo zato, dok su još trajali proplamsaji tog starog načina života, trajali su i ukrasi. Onoga časa kad su posljednji tragovi nestali, ukrasi su došli u duboko proturječje s ulicom i sa životom koji se na njoj odvija. Ukrasi ne mogu stajati iznad pločnika po kojima se hoda onako kako mi hodamo, iznad cesta po kojima se vozi onako kako naši vozači voze, iznad ulica na kojima se pripadnici podzemlja obračunavaju bazookama. Tako su ukrasi počeli otpadati.

Često se govori o potrebi da se pročelja obnove, pa da zgrade opet dobiju stari sjaj. Odlično, nemam ništa protiv. Htio bih samo skromno upozoriti da bi pri tome trebalo paziti na redoslijed: neće ništa valjati ako stanemo obnavljati pročelja, a zanemarimo ulicu. Jer, one ukrase nije na pročeljima držalo ni ljepilo ni žbuka, držao ih je život kakav se na ulici vodio: on ih je stvorio, i on im je pomagao da se održe. I zato, ako želimo obnoviti fasade, moramo najprije urediti život pod njima, inače ukrasi neće stajati, nego će padati i dalje, a njihove žrtve bit će sve brojnije i sve krvavije.