Problemi s izborom stranoga jezika

Mislim da bi trebalo u većini škola učiti engleski sve godine u kojima se predaje strani jezik u osnovnoj i srednjoj školi. U manjem broju škola (u više-manje podjednaku udjelu za pojedine jezike) učili bi se francuski, njemački, španjolski, talijanski ili arapski, također u punom trajanju školskih godina. A ruski bi pak trebalo učiti u svim srednjim školama, ali samo dvije, najviše tri godine

Već sam nekoliko puta, u dužem razdoblju, sudjelovao u razgovorima u kojima su se roditelji žalili što im djeca ne mogu u školi učiti jezik koji žele (ona, ili češće zapravo sami roditelji), već se moraju pokoriti izboru većine. Većinom je to bilo žaljenje da se ne može učiti francuski, nego se mora prihvatiti engleski i(li) njemački. Čuo sam i žaljenje što u školama gotovo da nema španjolskoga, a to žaljenje nije bilo uvijek uvjetovano oduševljenjem za južnoameričke televizijske sapunice. Rezultat je obično bivao da su djeca željeni jezik morala učiti privatno (uza sva programska preopterećenja u našoj suvremenoj školi). U školama se, doduše u načelu, može učiti i ruski (ruski uči zanemariv broj đaka, gotovo isključivo izbjegličke djece iz BiH), ali još nisam čuo da se tko tužio što se ta mogućnost u praksi ne može realizirati. Konačno, postoji ponegdje i učenje kineskoga, no to je posebno pitanje. Razumije se, u školama danas imamo i drugi jezik u programu, i uglavnom se i predaje, a može postojati i izborna nastava, ali je izbor skučen i u stvarnosti je daleko najčešća englesko-njemačka kombinacija.

U ovoj sam rubrici uvijek pisao o hrvatskome jeziku, pa hajde da jednom progovorim o učenju stranih jezika u hrvatskim školama. I to je, na koncu konca, jezična problematika. No prije svega bih postavio pitanje zašto djeca uče u školi strane jezike. Odgovor je lagan i svatko će ga odmah dati: zato da bi se u kasnijem životu mogli snaći u raznim susretima sa strancima, snaći se u inozemstvu, koristiti se stranom stručnom literaturom, i slično, a možda i čitati stranu književnost na izvornom jeziku. To lijepo zvuči. Ali onda dolazi drugo, bitnije pitanje: treba li izbor stranog jezika biti prema shvaćanjima što vrijede u svijesti dječjih roditelja (a i djedova i baka) i sadanjih prosvjetara, ili bi pak trebao biti prema prilikama kakve će biti u zrelo životno doba sadanje djece. Po logici bi trebao vrijediti drugi odgovor, ali u praksi se ponašamo u skladu s prvim odgovorom. Pogledajmo sada u čem je pravi problem.

Još u nedavnoj prošlosti u našim su se nemanjinskim školama učili engleski, francuski, njemački i ruski jezik, u nekim krajevima i talijanski. Postupno je rastao udio engleskoga, samo nešto manje njemačkoga, francuski je nazadovao, ruski se naprosto gubio, a nakon raspada Sovjetskog Saveza i sloma komunizma, ruski je praktički posve nestao. To je prošlo stanje, o današnjem smo već govorili, i sada bi trebalo da pokušamo otkriti što nas čeka u budućnosti. Sadanje će stanje još neko vrijeme potrajati, ali kada današnji učenici počnu ulaziti u stvarni život, bit će već pomalo sve više novih pojava koje će obilježavati epohu životne zrelosti današnjih đaka. Ne ćemo se upuštati u opća proročanstva, svijet će biti kakav bude, ali možemo već prema današnjim pokazateljima, očitim i manje očitima, predvidjeti kakva će biti bliža budućnost sadanjih velikih tzv. svjetskih jezika i koliko će se i kako moći njima koristiti sadanji učenici. O tome sam u ovoj rubrici pisao u drugom kontekstu već 26. srpnja 2001. Sada ću samo neke misli iz toga priloga obnoviti u drugom svjetlu, naravno, uz druge teme.

Počnimo s engleskim jezikom. S jedne će strane engleski još neko vrijeme zadržavati prvenstvo, jer se u svijetu, uz širenje obrazovanja i tehnički napredak, razvijaju i sve moguće komunikacije. Ali s druge strane, engleski u velikom dijelu svijeta gubi pozicije jedinoga standardnog jezika moderne civilizacije. Tu ulogu preuzimaju novi standardni jezici Trećega svijeta, a engleskomu preostaju prije svega samo međunarodne veze. Drugim riječima, engleski na svjetskom planu slijedi sudbinu njemačkoga u srednjoj i donekle istočnoj Europi — njemački je tamo izgubio položaj isključivoga jezičnog sredstva moderne civilizacije, koji je imao u XIX. stoljeću, kada su današnji nacionalni standardni jezici bili u drugome planu.

Njemački jezik zadržava položaj važnoga stranog jezika u srednjoj i istočnoj Europi, ali izvan te zone međunarodna mu je uloga veoma skromna. Ni u znanstvenoj i stručnoj literaturi ne može više izdržati natjecanje s engleskim. Osim toga, može se vjerovati da će na njemačkom govornom području ubrzo vladati engleskim jezikom gotovo svi slojevi. No s obzirom na zemljopisni položaj Hrvatske, na turizam i na tradicije, njemačkomu treba i u budućoj školi osigurati status stranoga jezika, iako ne više privilegiran.

Francuski u zonama svoga utjecaja gubi u manjoj mjeri pozicije koje su navedene za engleski, a još više to vrijedi za španjolski. Time se na svjetskom planu bar u nekoj mjeri i u nekim sferama popravlja položaj tih dvaju jezika u konkurenciji s engleskim, koji, osim toga, u frankofonoj i hispanofonoj zoni nije proširen kao na njemačkom govornom području. Zbog svega toga trebalo bi da se ta dva jezika, osobito francuski, izravnaju u našoj školi s njemačkim.

Talijanski zapravo i nije u kategoriji međunarodnih jezika, ali prilično su jasni razlozi zašto ga treba zadržati kao jedan od stranih jezika u našim školama, doduše, s različitim udjelom u pojedinim našim krajevima.

Ne samo kao sredozemna zemlja trebali bismo u našim školama naći mjesto i za arapski kao strani jezik. Argumenata ima više i prilično su očiti. No iako je kineski jedan od službenih jezika OUN kao i arapski, mislim da ga u doglednoj budućnosti ne bi trebalo uvoditi u naše škole, ili eventualno samo u jednu od specijalnih (druga je stvar sa sveučilišnom nastavom, našu bi sinologiju trebalo podići na viši stupanj).

Ostaje ruski jezik. Danas ga praktički nema. No u prošlosti je griješila i manjina koja ga je učila i većina koja nije. Većina je griješila što nije učila važan jezik koji mi lako savladavamo. U zapadnim se zemljama prilično uči ruski (sada je to privremeno smanjeno iz razumljivih razloga, ali već se pokazuje oporavak), iako je za zapadne Europejce ruski neusporedivo teži nego za nas. Ona pak manjina koja je učila ruski, griješila je što ga je učila u statusu jednakome kao u drugih stranih jezika. Naime, stupanj mucanja koji za neslavenske jezike većina naših đaka postiže u osam ili devet godina, za ruski se postiže u dvije, najviše tri godine. U narednim je godinama skroman napredak, ili nikakav. Drugim riječima, naredne su godine jednostavno izgubljene.

Zaključak bi bio vrlo jednostavan, ali kad bismo ga prihvatili, to bi, nakon nekog vremena potrebna za prilagodbu, donijelo dobre rezultate. Mislim da bi trebalo u većini škola učiti engleski sve godine u kojima se predaje strani jezik u osnovnoj i srednjoj školi. U manjem broju škola (u više-manje podjednaku udjelu za pojedine jezike) učili bi se francuski, njemački, španjolski, talijanski ili arapski, također u punom trajanju školskih godina. A ruski bi pak trebalo učiti u svim srednjim školama, ali samo dvije, najviše tri godine. U vremenu koje će biti radni staž današnjih đaka to bi se dobro isplatilo.