Priča na paši

Priča na paši

Zvonimir Balog, Predživot, Naklada Pavičić, Zagreb, 2001.

Od Zvonimira Baloga, koji se redovito svojim nezavisnim humorom opirao arenama političara, trgovaca, mediokriteta, ustanovama, didaktičnim programima, lažnom bontonu, koji je o sebi gradio predodžbu otkačenog homo universales (bio je pisar, pipničar, dekorater, soboslikar, nastavnik, urednik književnih i likovnih revija, pisac) ne može se ni očekivati dosadni roman koji u velikoj epskoj gesti pripovijeda i ozbiljno propovijeda. I u svom prvom romanu za odrasle, Predživotu, ostao je vjeran onome što njegovi obožavatelji nazivaju balogovštinom — virtuoznoj igri pera koja je ovaj put nadišla pjesmu, anegdotu, humorističnu priču i dječji roman te se zarazno raširila u dugoj i sadržajno bogatoj autobiografskoj priči iz koje se gotovo već sada prelijevaju epizode i za iduća dva nastavka zamišljene trilogije.

Bizarni okus

Dok je do sada Balog bio poznat po igri riječima u poeziji za djecu (Nevidljiva Iva), ili po igri ideja, paradoksa i anegdota u kratkim pričama (Zeleni mravi, Ja magarac), od ovoga romana postat će poznat u suvremenoj hrvatskoj književnosti i po igri s fabulom. Iako je još u dječjem romanu Bosonogi general (koji je nagrađen nagradom Ivana Brlić Mažuranići proglašen, po Zalaru, najboljim djelom u Balogovu opusu) pokazuje karakteristike i budućeg, ovog romana (autobiografija, ispunjavanje priče humorom, pustolovine na relacijama selo — grad), ipak tek roman Predživot otkriva Balogov talent da mijesi, uobličuje te razobličuje i opsežnu proznu građu. Jasna recepta nema — bezbroj epizoda u koje se zapleće danguba ili pikaro koji iz okolice Križevaca krči putove odrastanja do Zagreba ne izlaze ni iz kakve promišljene strukture, nego iz nepromišljena piščeva avanturizma. Zazirući od klasičnog realizma ili neke uzročno-posljedične jasnoće, Balog burno, gotovo nasumce, rasprostire autsajderske zgode i nezgode, prepuštajući se plimi životnoga fatalizma. Iako je priča napisana u autobiografskom obliku, nevjerojatnim zgodama i obratima dobila je bizaran okus, ostavljajući čitatelju pitanje da li je doista riječ o pomaknuto proživljenoj zbilji ili o imaginaciji koja se izvrsno poigrava s realizmom.

Balog je napisao izvrsni satirički roman, poistovjećujući pisca s cirkusantom burne zavodljive mašte, koji ni sam ne može predvidjeti što će izvesti u idućoj epizodi.

Carpe diem!

Priča u kojoj lik nepredvidivo kreće od postaje do postaje, obavljajući poslove činovničkog bilježnika, akvizitera, odgajatelja, ali i pravoga, registriranog luđaka, mogla bi se razvijati još unedogled, slično brešanovskoj neiscrpnoj igri sa životnim epizodama u kojima glavni lik povlađuje režimima, simbolizirajući prevrtljivost usuda i ljudsku povodljivost. No, dok Brešan u Ispovijedima nekarakternog čovjeka, romanu razvučenu na bezbroj pikarskih epizoda, prikazuje makijavelističku politiku u kojoj igra lava i lisice u zamršenim okolnostima preokreće karijerističkoga junaka u moralnog antijunaka, Balogu je politika (nakon Drugog svjetskog rata) tek pozadina priče. Iako je Balogova priča velikim dijelom i kritika društva (u kojoj se izruguju trećerazredni likovi komesara, činovnika, bilježnika, svih onih koji proganjaju slobodoumna junaka), ipak roman nosi neki univerzalni sarkastični žalac koji, bez usmjerena poentiranja, ubada u sve i svašta. Glavni lik nije politička marioneta, nego urođeni vjetropir koji lančanim lakrdijama demonstrira humoristični pogled na nepredvidivi i nepravedni svijet, na svijet koji nije ni zaslužio nikakav racionalni pristup. Nije zaslužio ni suptilni humor, nego onaj ogoljeni, neposredni, instinktivni, ruralni. Odatle sve pijančevanje, prcanje, laprdanje u romanu koje život poistovjećuje s otpadom, a s njim je dopušteno raditi sve i svašta. Carpe diem! — poručio bi Balog, kojega su uvijek manje nadahnjivali kraljevi, a više dvorske lude! I kao svaki pametan čovjek koji umovanje preokreće u ironiziranje, Balog pušta na pašu i život i priču, jer u životu se svi dobri plodovi ionako iščupaju. U sveopćoj prolaznosti i besmislenosti treba, dapače, svaki trenutak što više i teatralizirati! Doista, taj život u romanu doimlje se poput satiričke, iskarikirane predstave čiji je redatelj sudbina s nejasnim rasporedom uloga. Gomila perverznih i opscenih scena koje daju opću poruku svijetu (fuck off!) životnu priču preokreću u hedonističku igru čiji cilj nije oblikovati, nego samo iživjeti život.

Podgrijavanje znatiželje

Balogov roman samo je ambiciozniji nastavak njegova humorističkog stila koji je razvio još u dječjoj prozi, zajedno s Kušanom, Matošecom, Milčecom, a opirući se njezinoj ranijoj tendencioznosti i didaktičnosti, pod utjecajem, uglavnom, Twaina i Kästnera. Može se slobodno zaključiti da je Balog napisao jedan od najboljih hrvatskih satiričkih romana, nakon kojega se bolje zapitati, umjesto čega sve ima, čega zapravo nema. Balog je, u doba kada je u nas sve popularnija kraća proza, dokazao da se i opširnim romanom u nastavcima može podgrijavati čitateljeva znatiželja.

Lada Žigo