Političari ispred umjetnika

Političari ispred umjetnika

Čini se da se svojim umjetnicima dovoljno ponose samo Talijani, Španjolci i Austrijanci. No, tužna je spoznaja da je samo Dante dogurao do najveće kovanice od 2 eura, dok su Mozart i De Cervantes osuđeni na jedan euro, odnosno deset, dvadeset i pedeset centi

Fizički dolazak eura u naše džepove velika je novost u ljudskoj povijesti. Nikada se na monetarnoj razini nije ostvario projekt takvih razmjera. Nikada nije dobrovoljno zamijenjeno dvanaest konvertibilnih valuta jednom.

Nazvali su ga znakom početka nove ere gospodarske moći i krajem financijske slobode slabijih članica. I u cijelom spektaklu o novom novcu i želji za ujedinjenjem potpuno se zaboravilo na — kovanice.

One manje vrijede, nisu toliko praktične, mnoge su države dosada živjele sasvim pristojno i bez kovanih novčića. No, važnost eurokovanica nije njihova nominalna vrijednost, nego poleđina! Posljednje vidljivo uporište nacionalne samostalnosti u jedinstvenom monetarnom sustavu sutrašnjice. Dok su, naime, novčanice u svim državama identične, svaka je nacija za sebe zadržala povlasticu da ukrasi poleđinu svojih kovanica. Kovanice, naravno, vrijede univerzalno kao i novčanice (bez obzira na nacionalna obilježja) u svim zemljama monetarne unije.

Papirnati novac, dakle, u svojoj nadnacionalnoj naravi izbjegava sve simbole ili oznake koje bi se mogle pripisati pojedinoj državi.

Kod kovanica se, međutim, pokrenula trka za najljepšim, najvažnijim, uopće najmotivom. Zemlje su se suočile s problemom: odlučiti se za državni grb, građevinu, znanstvenika ili političara? Pitanje koje traži i diplomatski i snažan odgovor. Pokazati se u najboljem svjetlu, ali ne i odveć očito hvaliti vlastite vrline, čini se da je bilo na pameti svim zemljama Unije. Zapravo, nekima više, nekima manje, kako će se ubrzo vidjeti.

Pedeset milijardi kovanica

Naravno, ni kovanice nisu prošle bez traga jedinstvene Europe i potrebne mjere tehničkog savršenstva. Da bi zadovoljila prvom zahtjevu, Europska je komisija u potrazi za savršenim dizajnom raspisala natječaj diljem Europske unije. Pobijedio je Belgijanac Luc Luycx predstavivši tri razna zemljovida Europske unije, u kombinaciji s već poznatih dvanaest zvjezdica. Svaka čast, moći će svoje djelo promatrati u pedeset milijardi primjeraka, koliko je za sada u optjecaju. Da bi kovanice bile praktične, a ne samo atraktivne, izboru materijala i oblika također se posvetila potrebna pozornost. Tako su kovanice od jednog i dva C= napravljene od mješavine dvaju metala, a zajedničko je svima da se, osim po veličini, razlikuju i po rubu. Objašnjenje leži u potrebi za što boljim prilagođavanjem potrebama slijepih. Euro za sve.

Originalnost kovanica, međutim, nikako ne leži u navedenim tehničkim karakteristikama ili u divnoj karti obećane zemlje. Nalazi se u spomenutoj poleđini — nacionalnom obilježju. Zasebnost svake države već se pokazala pri načinu izbora motiva. Neke zemlje u tom su pogledu imale sreće. Nametnuo im se trenutni vladar kao očito rješenje. Tako belgijske eure krasi kralj Albert II, a luksemburške profil kneza Henrija. Tom odabranom krugu pridružila se i Nizozemska, koja je svoju kraljicu Beatrix počastila dvjema inačicama istog portreta. Natječaja kao takva nije bilo (motiv se nametao po tradiciji), samo je Belgija konzultirala skupinu vodećih predstavnika vlade, umjetnika i numizmatičara.

Vježbanje demokracije u postupku odabira pokazalo se pravom rijetkošću. Portugal se na tom polju iskazao. Natječaj na području cijele države! Zato i nije neobično da se može pohvaliti izborom stvarno atraktivnih poleđina (kombinacija pečata prvoga kralja Portugala Alfonsa Henriquesa iz 12. stoljeća te niza tvrđava). Slično se iskazala Francuska, koja je narodu dopustila da predlaže, dok su stručnjaci, pod vodstvom ministra financija, imali posljednju riječ. Italija je vjerojatno dobila utrku u demokratskim izborima poleđine. Stručni tim ponudio je uži izbor, a narod je, posredovanjem RAI Una, odabrao favorite. Ostale zemlje odluku su povjerile stručnim skupovima u raznim sastavima (od umjetnika, preko političara do numizmatičara).

Mnogo su zanimljiviji od načina izbora njegovi rezultati. Izbori svakako mnogo govore o pojedinoj zemlji, o mentalitetu ljudi te o tradiciji, ali usvojeni motivi neprijeporno su jasniji pokazatelji. Dopuštaju ocjenu trenutnog stanja u pojedinoj zemlji te ilustriraju volju nacije kako želi biti viđena i shvaćena.

Počnimo s nekoliko statističkih podataka. Postoji ukupno 96 raznih kovanica. Ipak, nije svaka zemlja iskoristila svih osam mogućnosti za individualnu poleđinu, tako da ih razlikujemo svega 46. Simbola vezanih uz povijest ima dvadeset, političkih ličnosti dvanaest, građevina/umjetnina jedanaest, a znanstvenika/umjetnika samo poražavajuća tri!

Razumljivo je da dominiraju simboli kojima se željela naglasiti nacionalna posebnost. Prednjači Francuska, koja je, između ostalog, odabrala tradicionalni francuski motiv sijačice. Tumači se kao simbol Francuske, koja unatoč integraciji u Europu ostaje samoj sebi vjerna.

Grčka također ističe svoju važnost, no u povijesnoj dimenziji. Kovanicu od dva eura krasi scena s mozaika u Sparti (iz 3. stoljeća prije Krista) u kojoj Zeus, u obliku bika, otima Europu, mitološku figuru koja je posudila ime kontinentu. Isti lajtmotiv očitava se i u kovanicama od jednog, dva i pet centa. Pokazuju nekoliko tipova grčkih brodova, od (ratne) trireme iz 5. stoljeća prije Krista, do modernog tankera. Svi simboliziraju moć Grčke u svoje vrijeme — vojnu tada, gospodarsku danas.

Među zemljama koje se ističu nacionalnim simbolima pomirljivije djeluju Njemačka i Irska. Druga je odabrala jednu poleđinu za sve kovanice — keltsku harfu, kao tradicionalni simbol Irske, okruženu, čini se obveznim, europskim zvjezdicama.

Primjer Njemačke valja pomnije promotriti. Zemlja pjesnika i mislilaca nije istaknula ni jednog od svojih brojnih umjetnika ili znanstvenika. Umjesto toga odlučila se za saveznog orla i za grančicu hrasta — oba motiva već viđena na popularnim dojč markama. Orao simbolizira njemački suverenitet, a hrast zastupa germansko naslijeđe. Ukazivanje na povijest bez nepotrebna napuhavanja. Treći su simbol njemačkih eura Brandenburška vrata. Iako je riječ o stvarnoj građevini, ovaj motiv valja svrstati među povijesne simbole — činjenica je da od početka devedesetih prošloga stoljeća stoje kao monument njemačkog ujedinjenja, a od novog milenija i kao znak otvorenih vrata Europske unije.

Čini se da se svojim umjetnicima dovoljno ponose samo Talijani, Španjolci i Austrijanci. Miguel de Cervantes, tvorac slavnog Don Quijotea, svakako je zaslužio mjesto među odabranima, a isto vrijedi za Dantea Alighierija (portret koji potpisuje Raffael — original izložen u dijelu Vatikana koji je dao urediti papa Julije II). Posljednji ovjekovječeni umjetnik jest Wolfgang Amadeus Mozart. No, tužna je spoznaja da je samo Dante dogurao do najveće kovanice od 2 eura, dok su Mozart i De Cervantes osuđeni na jedan euro, odnosno deset, dvadeset i pedeset centi.

Građevine i skulpture

Od kulturnih loga valja istaknuti i niz građevina i skulptura. I tu se ističu iste nacije koje su već posvetile mjesto samim stvarateljima. Austrija (dragulj bečke gotike Stephansdom te barokni dvorac Belvedere), Španjolska (dragulj španjolsko-romanske arhitekture, katedrala Santiaga de Compostele) i Italija (Koloseum u Rimu, Rođenje Venere Sandra Boticellija, Castel del Monte).

Iako je teško povjerovati da druge nacije nemaju koga ili što pokazati, čini se da im je ipak nedostajalo odvažnosti. Ili svijesti o prioritetima. Poleđinama dominiraju vladari, povijesni motivi, simboli gospodarke moći ili vojnih uspjeha. Odstupajući od načela zajedništva, većina legitimira svoj izbor pukim davanjem europskog okvira od dvanaest zvjezdica. Ipak — stvarna su podloga jedinstva (ili bi barem trebala biti) kulturna dobra, a ne davni politički uspjesi.

Ako se uzme u obzir da su kovanice eura veoma moćno oruđe za predstavljanje nacije u svijetu, postaje očito kako se koja zemlja želi predstaviti; kako bi rado bila viđena; čime se ponosi; što smatra da treba istaknuti. Iako već bezbroj puta citirane, valja se prisjetiti riječi Jeana Moneta, jednog od očeva europske ideje: »Da mogu još jednom početi, krenuo bih od kulture.« Odgovarao je na pitanje što misli o razvoju EU. Čini se da je u toj ideji i danas osamljeniji nego što je mislio.

Upitajmo se sami: čime bismo se mi željeli predstaviti svijetu?

Što je na našim kovanicama i novčanicama? Što je sa hrvatskim umjetnicima i znanstvenicima proslavljenim u svijetu, od nobelovaca (Prelog i Ružička), Ivana Meštrovića do Nikole Tesle, primjerice, po čijem je prezimenu međunarodno ime dobila i jedna fizikalna jedinica?

Domagoj Cerovac