Političare treba mijenjati

Političare treba mijenjati

Max Weber, Politika kao poziv, prev. Senka i Ivan Burić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Politika je danas izrazito omražen pojam. Da je tome uistinu tako, ne trebaju nam potvrditi novinske ankete ili stručna istraživanja, nego je dovoljno, kako se to kaže, osluškivati glas naroda. A taj isti narod politiku kao zvanje uglavnom povezuje s kurvarlukom, krađom i prijevarama, pri čemu obično zaboravlja dvije stvari: prvo, politika je istodobno stvar teorije i prakse, pa se nečasne radnje ne moraju nužno dovoditi u vezu s teorijskim raspravljanjem o politici. I, drugo, taj se narod (koji svagda postoji tek kao zbirna imenica) vrlo često i sam upušta u politiziranje jer smatra da je i njemu dano pravo da štogod bekne o tome kako bi trebalo urediti i voditi državu. Dakako, ovdje nas ne zanimaju promišljanja dokonih građana kojima je jedino obrazovanje ulični fakultet, nego ozbiljniji uvid u to što politika jest i što kao poziv može značiti. Upravo tamo smjera ovo ukoričeno predavanje Maxa Webera u kojem on govori o načinima vladanja i upravljanja državom, odnosno nekom političkom organizacijom. Gledano s prakseološke strane, glavna je prednost ove knjižice u tome što ne zauzima stajalište spram aktualnih dnevnih pitanja (a u ovom je slučaju riječ o njemačkoj političkoj sceni početkom prošlog stoljeća), nego umjesto naputka kakvu politiku treba voditi daje nacrt osnova političkog djelovanja koje se, gledano historijski, mogu aplicirati na gotovo sva razdoblja, pa su zbog takve univerzalnosti teorijski korisne. S druge strane, temeljna je slabost knjige njezina tvrdoća, tj. neskrivena suhoparnost koja više nalikuje pravničkom diskursu negoli sociološkoj ili filozofskoj studiji, u kojoj se uvijek može nazrijeti barem malo polemičkog erosa, što čitanje čini zanimljivim ili barem prohodnim.

Živjeti za politiku ili od politike

Kao što sam naslov kaže, Webera zanimaju stranački službenici, ministri, izborni kandidati, u jednu riječ — profesionalni političari. Njihova je povijesna geneza smještena u daleku prošlost, kada su se razvili iz borbe vladara sa staležima i nalazili se u službi onih prvih. Weber uočava pet tipova, među koje pripadaju kler, humanistički obrazovani literati, dvorsko plemstvo, patriciji i školovani pravnici. Ključno pitanje koje se provlači kroz cijelu raspravu upravo je ono koje je svagda, a ponajviše danas, prijeporno i dvojbeno: živjeti za politiku ili živjeti od politike? Odnosno, politiku mogu voditi ili nezavisni, dakle imućni ljudi, ili je vođenje politike »dostupno ljudima bez imovine i tada mora biti materijalno kompenzirano«. Profesionalni političari su dakle i oni koji se već materijalno osigurani upuštaju u politiku, kao i oni koji žive isključivo od tog zanata. Teško se, međutim, oteti dojmu kako je danas dominantna treća vrsta političara: njihova je osobina što su u svakom drugom području ljudske djelatnosti za koje su stekli titulu — sveučilište, trgovina, pravo ili pak ulični fakultet — apsolutni mediokriteti, pa je njihov izlet u politiku jedini način da postanu poznati i priskrbe si sredstva za život ili još više od toga. Za njih one Weberove glavne tri odlike — strast, osjećaj odgovornosti i mjera — dakako ne vrijede, a dodamo li tome još i nedostatak distance kao smrtni grijeh svakoga političara, imamo jasnu sliku uglednika čiji se život sastoji isključivo od sitih položajčića. U nekom drugom sustavu takve bi se osobe nazivale tek stranačkim činovničićima, no sada su na mnogo boljem mjestu.

Etika i politika

Weber svoje izlaganje očekivano završava razmatranjem o etici, pri čemu razlikuje dvije nerješivo suprotstavljene maksime: etiku uvjerenja i etiku odgovornosti. Weber dakako nije moralist didaktičkog kova, pa stoga problemu pristupa trijezno i bez naricanja kako je politika pokvaren i neetičan posao, što je dakako istina, ali je gotovo uvijek tema romantičarskih senzacija. Jednostavnije rečeno, problem političke etike ne nastaje iz »suvremenog ateizma rođenog iz renesansnog kulta heroja«. Običan čovjek u toj konstelaciji ne smije popustiti ogorčenju ili filistarstvu ili, još gore, mističnom bijegu iz svijeta, smatra Weber. Uostalom, o tome se vrlo mnogo raspravlja i danas, osamdeset godina nakon ovog teksta. Većina se danas slaže: nije iskvarena politika, nego političari, te ih stoga treba promijeniti, jer za taj posao treba biti dorastao vlastitom djelovanju i svijetu kakav on jest. To ne znači da bi politika trebala biti nevinašce: problem je u tome što se njome bave ljudi koji tom zvanju nisu dorasli. Etički kontekst politike nalazi se daleko od etike Evanđelja, no politika kao poziv nalazi se još mnogo dalje od foteljaške krize u kojoj se gomila diletanata pretvara da je tom zvanju dorasla.

Tonči Valentić