Vijenac 211

Film

Televizija: Novo doba, red. Hrvoje Hribar

Podnošljivo djelce

Agresivna vizualna stilizacija ne samo da je neprimjerena zadanoj građi nego je i načelno poprilično neadekvatna televizijskoj recepciji

Televizija: Novo doba,

red. Hrvoje Hribar

Podnošljivo djelce

Agresivna vizualna stilizacija ne samo da je neprimjerena zadanoj građi nego je i načelno poprilično neadekvatna televizijskoj recepciji

Vjerojatno ni jedan igrani proizvod HTV-a, računajući i nekadašnju Televiziju Zagreb, nije imao tako snažnu promotivnu kampanju kao petodijelna serija Hrvoja Hribara Novo doba, temeljena na scenariju Renata Barešića, Ivice Ivaniševića i Ante Tomića. Slijedeći samoreklamerski pristup fakovaca, Hribar je neumorno davao intervjue svim mogućim medijima sve vrijeme snimanja serije, medijima koji su mu a priori bili iznimno naklonjeni vjerujući u mit o zagrebačkom vunderkindu, budućem valjda hrvatskom Almodovaru (to što Hribar ima već četrdesetak godina i iza sebe tek jedan donekle solidan televizijski i jedan slabašan kinofilm kao da nikog nije zbunjivalo). No za razliku od FAK-a, koji je i sasvim prosječne pisce uspio prodati pod književne majstore (pritom je klanovska zaslijepljenost poprimila takve razmjere da se tvrdi kako Miroslav Kirin za svoj Album nije zaslužio nagradu »Jutarnjeg lista«, premda ta knjiga nije lošija od prošlogodišnjeg dobitnika, Ferićeva Anđela u ofsajdu), Hribarova samopromocija postigla je kontraučinak.

Atmosfera je bila toliko podignuta da je naročito pozitivan odjek mogao izazvati kvalitativno samo doista ekstraordinaran proizvod, pri čemu su se Hribar i društvo, za razliku od fakovaca koji su svojim estetskim kriterijima trebali osvojiti uzak prostor književnočitalačke i kritičarske scene, morali nametnuti milijunskoj televizijskoj publici. U takvim uvjetima klanovske strategije i trikovi slabije pale — masovni auditorij neće se naročito osvrtati na eventualne panegirike autorima bliskih kritičara, tim prije što oni među njima koji drže do svoga kritičarskog i moralnog digniteta seriju neće hvaliti mimo svog uvjerenja. A onih koji su uvjereni da je Novo doba jako dobra ili čak iznimna serija, sudeći po tzv. usmenoj predaji i kritikama, ima vrlo malo. Stoga nije čudo da su Hribar i suradnici doživjeli fijasko, čak možda i veći nego što su zaslužili, barem kad je u pitanju neukusno izjednačavanje Novog doba s Četvororedom Jakova Sedlara.

Tri ključna problema

Novo doba, odoka govoreći, ima tri ključna problema. Prvi je mediokritetski stereotipan i prečesto temeljito neuvjerljiv scenarij, drugi neadekvatan režijski pristup, treći slabi ili tek korektno-šmirantski glumci.

Što reći o scenariju koji provokativnim nalazi davno prežvakanu temu manipulacije vjerskim osjećajima povodom navodnog ukazanja (prva epizoda)? O scenaristima koji poput rutinskih njemačkih TV-štancera prepisuju najbanalniji žanrovski kliše nižerazrednog američkog krimića (druga epizoda)? Ili primjer iz posljednje, pete epizode u kojoj nas se pokušava uvjeriti da je bijeg luđaka iz umobolnice takav sigurnosni problem da šef policije zabranjuje pristup novinarima i angažira specijalce!? I zbog čega je uostalom taj šef policije tako ekstremno histeričan da sve vrijeme pobješnjelo kriči, brutalno psuje i usput tuče podčinjenog, a samo epizodu ranije relaksirano lakonski riješio je talačku krizu?

Hribar kao režiser pogrešno je shvatio materijal. Umjesto da radi na elaboraciji likova i odnosa, humornom poentiranju, prenemagao se panoramskim snimkama Splita, ekstremnim rakursima kamere i montažnim dosjetkama te sve začinio iritantno artificijelnom fotografijom. Agresivna vizualna stilizacija ne samo da je neprimjerena zadanoj građi nego je i načelno poprilično neadekvatna televizijskoj recepciji. Stječe se dojam da je takvim prosedeom Hribar liječio komplekse uzrokovane činjenicom da je njegov jedini kinofilm Puška za uspavljivanje, izgledao kao TV-drama na kinoplatnu.

S hrvatskim glumcima ništa novo ni u Novom dobu. Uštogljeni školovanjem na ADU, iznimnije izvedbe, osim kad je u pitanju Ivo Gregurević, mogu dati samo pod ravnanjem pravog režisera. Danis Tanović to jest Hrvoje Hribar nije.

Zagušenje podnošljivim

Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da je Novo doba najbolja hrvatska serija devedesetih, no i sami su svjesni da to i nije neka preporuka. Jer orijentiri bi trebali biti Naše malo misto, Kuda idu divlje svinje i Gruntovčani, a ne Olujne tišine i Moja kućica, moja slobodica. Hribar i kompanija osramotili su se groznom četvrtom epizodom Svinjarije, ali u cjelini Naše doba podnošljivo je djelce. No, Hrvatska je podnošljivim ili tek prosječnim, donekle korektnim radovima odavno zagušena. Treba joj izniman autor, a ne donekle korektna konfekcija. Po svemu sudeći, u Hrvoju Hribaru iznimna autora Hrvatska nikada dobiti neće.

Damir Radić

Vijenac 211

211 - 4. travnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak