Plemenito fermentiranje

Plemenito fermentiranje

Mladen Pejaković jedan je od posljednjih velikih liričara naše modernističke slikarske dionice, i neka vas njegova (samo)disciplina, suzdržanost i utišanost ne zavara. Oko njega lete dobri duhovi građanskog mitteleuropskog Zagreba iz tridesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, neobičnog kulturološkog amalgama Austro-Ugarske i predratnog Pariza, i melankolija je to specifične vrste što struji sa njegovih slika

Što slikarski dio opsežna umjetničkog opusa Mladena Pejakovića (1928) govori o njemu (i ostatku opusa) i što i kako svjedoči o poetološkom kontinuitetu i životnom svjetonazoru umjetnika? Kako se uklapa u njegovo umjetničko stvaralaštvo (plastika, kazališna i filmska scenografija, ingeniozni postavi izložbi, likovna teorija i kritika) i koje poruke u sebi krije? Na ta složena pitanja izložba, odnosno svojevrsna mala slikarska retrospektiva u prizemlju Klovićevih dvora daje jasan i nedvosmislen odgovor.

Sjetno i skeptično

U djelima što se protežu od pedesetih godina 20. stoljeća do najnovijeg razdoblja (2001), pratimo senzibilitet koji nam možda najautentičnije, od svih naših živućih umjetnika njegove generacije, svjedoči o iznimnoj sprezi intelekta i umjetničkog, kreativnog; analitike, raščlanjivanja, mjerenja i zanesena robovanja prirodi, književnosti, aktivnom umjetničkom stvaranju. No, to je tek početak, pokušaj pobližeg definiranja ovog umjetnika. Zapravo, Pejaković i nije tipičan umjetnik: tako, i jedino na taj način, može slikati samo rafinirani mitteleuropski intelektualac, šengajst njegove generacije, koji je u sebi sažeo i upio mnoga znanja i slike nekih dalekih, danas utišanih svjetova i poetika. Ta je crta osjetno naglašena u njegovu slikarskom opusu: na platnima je sačuvana ta specifična energija i pozicija pomalo ironična, skeptična odmaka od cjelokupna europskog slikarstva i od sebe samog, što za posljedicu ima upravo suprotan efekt; uspostavljajući neku finu analitičku distancu, Pejaković jošviše uranja u autentično ozračje slikarskih kretanja modernizma prije Drugogaa svjetskog rata ujedno hvatajući poveznicu s današnjim postpostmodernističkim senzibilitetom i pozicijom (nepretencioznog) mitteleuropskog melankoličnog, sjetnog i skeptičnog intelektualca. No, u njega nema rastočene svijesti, rasapa, negacije, praznine; on sakuplja, filtrira, oplemenjuje; baštineći tradiciju modernizma, stvara intimistički svijet punine oblika i boja.

Pejaković posebno voli tipične modernističke motive i teme: kuću u pejsažu, mrtvu prirodu, cvijeće, interijer, pejsaž, ali i vedute, brodove, godišnja doba, parkove... Taj intimistički svijet tema i oblika nadovezuje se na tradiciju postkubizma i sezanizma uz odjeke i strukturalno-kolorističke naslage »utjecaja konstruktivistički raspoloženih ’zemljaša’, Ede Kovačevića, Otona Postružnika, Antuna Mezdjića i Lea Juneka... koji su prije Drugog svjetskog rata boravili u Parizu« (T. Maroević). Druga morfološki bliska paralelna linija jest utjecaj Ernesta Tomaševića, Pejakovićeva profesora na Akademiji za primijenjenu umjetnost, koji ga je »zajedno s Junekom vodio prema Cézanneu« (T. Maroević).

Melankolija specifične vrste

No, mogli su se taložiti u Pejakovićevu mentalnom oku svi mogući i nemogući utjecaji, ali očigledno je kako je tu riječ o sretno rano pronađenu istovjetnom senzibilitetu, koji se s desetljećima pokazao kao slikarsko-stilska dionica udaljena od svih trendova, što s protokom vremena samo dobiva na težini, uvjerljivosti i autentičnosti. U tom zasićenom kolorizmu, gustoj gami smeđih toplih tonova, primarnih boja i komplementarnih parova, mjestimice vrisne plavi ili zeleni ton, prekrivajući gotovo cijelo platno. Pejaković uvjerljivo baštini i prenosi spiritualnu dimenziju svake boje i njihovih složenih tonskih suodnosa (Kandinski), hvatajući atmosferu i bit pojavnog svijeta upravo bojom te manjim ili jačim intenzitetima svjetlosti na slici. U dinamičnoj kombinatorici geometriziranih mrlja, kvadrata kuća, pejsaža, gdje su rubovi i granice oblika često smekšani ili razmazani, osjećamo duh Kleea, Kirchnera, F. Marca, Delaunaya, ranih Braqueovih kuća, Mackeovih pejsaža, a ima tu i de Stäelove morfološke tipologije kvadratnih gradivih jedinica bez oštrih rubova... Usprkos tim stilsko-poetološkim talozima i nanosima, Pejaković ostaje neponovljivo svoj, dokazujući godinama da se takva istančanost i ljubav prema boji i skladnoj harmoniji oblika (kompozicija) ne može naučiti i preslikati. On je svoje talente izoštrio do finoće sjaja dobro brušena brilijanta.

Iako na van (i na prvi pogled) djeluje suzdržano, strogo, gotovo asketski, sa svim svojim nacrtima i mjerenjima, Mladen Pejaković jedan je od posljednjih velikih liričara naše modernističke slikarske dionice, i neka vas njegova (samo)disciplina, suzdržanost i utišanost ne zavara. Oko njega lete dobri duhovi građanskoga mitteleuropskog Zagreba iz tridesetih i pedesetih godina 20. stoljeća, neobičnog kulturološkog amalgama Austro-Ugarske i predratnog Pariza, i melankolija je to specifične vrste što struji sa njegovih slika.

Iva Körbler