Pjesnikovi ljubavni jadi

Pjesnikovi ljubavni jadi

Nove podatke o Milici nalazimo u rukopisu Pavla Cipika pisanu 1708. za potrebe pjesnika Jerolima Kavanjina, koji je tada sabirao građu za svoj poznati spjev. Rukopis je otkupljen za Historijski arhiv u Splitu zajedno s arhivom trogirske obitelji Ivičević zaslugom Radoslava Tomića. Kolegi Ivi Babiću zahvaljujem što mi je na nj skrenuo pozornost. Rukopis razrješuje sva nagađanja o Miličinu krsnom imenu. Zvala se zapravo Nikolota — po noni. Bila je najstarija kći u Jerolima Cipika

Jedini podaci o glasovitoj Milici Koriolanovićevoj, muzi Hanibala Lucića, bijahu oni koje navodi sam pjesnik proslavljajući njezine kriposti i dike po kojima ona dobiva prvu stvarnu žensku ulogu u hrvatskoj književnosti. Znamo da je bila jedna od šest kćeri iz braka Jerolima Cipika, najmlađeg sina Koriolana Velikoga, i Darije Lucić, sklopljena vjerojatno oko 1505. godine, makar se ime Milice ne navodi u rukopisnoj knjizi Genealogia famiglie Cippicorum nobilum traguriensium. Kako se od Račkoga do danas zamišljala kao nekakva pokroviteljica književnosti i umjetnosti, rekao bih po stereotipu stanovite platonske idealizacije Miličine uloge, Josip Vončina je (Analize starih hrvatskih pisaca, Split 1977) pretpostavljao da je ona zapravo Pelegrina koja se u tom rodoslovnom stablu obitelji Cipiko navodi kao redovnica, a Cvito Fisković gotovo kategorički tvrdi da je Milica hrvatsko ime odmila za Mariju, koja je tamo navedena kao usidjelica. Tako je ona postala utvara poput Petrarkine Laure, koja je dobila čitav Kanconijer, a tako oskudan opis.

Pod balkonom gospoje

Nove podatke o Milici nalazimo u rukopisu Pavla Cipika pisanu 1708. za potrebe pjesnika Jerolima Kavanjina, koji je tada sabirao građu za svoj poznati spjev. Rukopis je otkupljen za Historijski arhiv u Splitu zajedno s arhivom trogirske obitelji Ivičević zaslugom Radoslava Tomića. Kolegi Ivi Babiću zahvaljujem što mi je na nj skrenuo pozornost.

Rukopis razrješuje sva nagađanja o Miličinu krsnom imenu. Zvala se zapravo Nikolota — po noni. Bila je najstarija kći u Jerolima Cipika, koji je stekao stanovitu ratničku i, možda, književničku slavu, a kojega je njegov (jedini) sin Alviz dao portretirati u kardinalskom ornatu sv. Jerolima — o čemu u idućem broju »Vijenca«. Udala se 1534. za Ivana Andreisa i s njim imala sina Franju, kako mi ljubazno saopćava dr. Mladen Andreis. S Hanibalom Lucićem bila je po majci, Lucićki, u srodstvu, što ne znači da trebaju otpasti nagađanja o sentimentalnim afektima hvarskog pjesnika spram Milice koja bijaše »knjižnija od žen ke su dosli i ke biše prija i ke će bit posli«.

Ipak, da Lucićeva ljubavna boljezan nije samo danak petrarkističkoj maniji, nego izravan refleks proživljena slučaja, dokazao je baš Vončina sjajnom analizom cijeloga Lucićeva Kanconijera i dešifriranjem kriptografskog zapisa imena njegove drage u 21. pjesmi (»Otkad on izbrani...«), prema Kasandrićevu naputku, iznijevši hipotezu da je Hanibal — pišući Milici udvorne stihove, s pokojom ironijskom sjenom — zapravo namigivao njezinoj najmlađoj sestri Niki, čije ime »odzvanja cijelim Lucićevim kanconijerom«. Zaključuje: »Naravno, teško je kazati tko je u stvarnom životu bila Lucićeva Nika i je li uopće bila Hvaranka. Ako je pjesnik i osjetio zanos prema kojoj djevojci trogirskih Cipika, onda je to Miličina najmlađa sestra Nicolotta.« Do takvog zaključka došao je uz pomoć druge izvrsne Kasandrićeve interpretacije, i to treće pjesme Lucićeva kanconijera (»Ako si mislila...«) u kojoj se nalazi opis jednostavne zgode, susreta pjesnika i njegove ljubljene, za koji Kasandrić misli »da je taj prizor baš uzet iz realnog života pjesnikova, da nije nikakva poetična izmišljotina«, a Lucićev postupak da je »sasvim vanredna pojava u tadanjoj ljubavnoj lirici«. Lucić se, dakle, našao pod balkonom gospoje (sada znamo — Miličinim) koja ga izbjegava. Na upit što tu traži, Hanibal odgovara: »Onada ja rekoh: gospoje, išću stvar / Ku ako dotekoh po ki put ikadar, / Bit ću vesel već, veće ću biti blag, / Veće ću dobro steć neg caru tko je drag.« Ne shvaćajuć rebusa, gospoja mu nudi pomoć u potrazi za stvari koja će ga toliko usrećiti, na što se pjesnik odvaži na smionu ljubavnu izjavu. Posljedica: »Neć’ da me pogledaš, neć’ da mi govoriš. / Stoga mi jest umor, stoga mi jest sila / Da dušu dam nadvor, gospoje nemila.«

Duboko proživljena ljubav

Lucić je moderan ne samo zbog formula ažurirana petrarkizma Bembova tipa koji je slijedio, ili zbog pučke zvonkosti i jednostavnosti pojedinih strofa, nego i zbog izravnosti inspiracije, duboko proživljene ljubavi. Sve što je rečeno, sada kada znamo da su Milica i Nika ista osoba, daje za pravo i onima koji su — poput Kombola i Slobodana Prosperova Novaka — i u drugoj poslanici istoj Milici vidjeli eksplicitnu ljubavnu notu (»Ku imam od tebe želju mi ugasi, / Da ’vo se tim veće ma želja razgori / I što mnih da me će ličit, toj me mori.«). Naš dokument sva domišljanja jednostavno razrješuje: Nikolota / Milica, najstarija kći Jerolima Koriolanovića (kojemu sada znamo i lik), u pozadini je čitava opusa. U kakvo se pak lice i kakav kip stvarno zaljubio hvarski pjesnik, teško je ipak preciznije odrediti, jer njegov opis slijedi više tadašnju topiku ženske ljepote (petrarkističku koliko i pučku), nego fotografiju ljubljene. Iz činjenice što u relativno cjelovitu opisu nedostaje samo deskripcija Miličina nosa, ne bismo trebali zaključivati da je bio orlovskoga tipa, kao u ćaće, strica i djeda, premda bi bilo očekivati da je u tom pogledu bila genetski predodređena. Nos nema ni Petrarkina Laura, da ne spominjemo niz dragana suvremenih humanista: o ženskom nosu nije pristojno govoriti.

Ljubovanje s pjesnikom

Vončina, vidjeli smo, zaključuje — ako spomenuta pjesma ima autobiografsku pozadinu, neznanka iz 3. i 21. pjesme, ali i iz čitava kanconijera, može biti još mlada i neudata sestra Milice Koriolanović, odnosno kasnija Nicolotta uxor Joanis de Andreis ex Francisco. Najmlađa kći u Cipikovih rodila se oko 1521, ali problem u dosad uvriježenu datiranju sačuvanih Lucićevih pjesama i poslanica stoji i s najstarijom — sad znamo — Nikolotom / Milicom, rođenom oko 1508. godine. Lucić svoje »zvonke i uglađene stihove« ne datira, premda se posredno za tri od šest poslanica splitskom petrarkističkom pjesniku Jeronimu Martinčiću, Hanibalovu mentoru — također prema Vončininim analizama — mogu utvrditi datumi: 1519, 1522. i 1532. Stihovi koje podastire Martinčiću 1519. su »nikolika moja davnjena od pisni našega jezika skladanja« na koja je bio gotovo zaboravio. Navod se, međutim, neće odnositi na pjesme u kojima opsesivno opisuje ljubav koja ga je prožimala, a koja ga je, čini se, pogodila nakon toga datuma. Bio je to opak, po svemu sudeći, jednosmjerni platonski ljubavni posao, pa je pretjerano tvrditi da je Milica ljubovala s pjesnikom, unatoč Lucićevoj izravnosti u 2. poslanici, pa i mjestima u kanconijeru koji govore da je ona bila upoznata s čuvstvima naočita pjesnika čiji plavi pram i mnoge talente spominje Marko Marulić u jednom epigramu o Febu.

Sve nas, međutim, upućuje da obje poslanice Milici i čitav kanconijer datiramo barem desetak godina kasnije od pretpostavljenoga vremena Lucićeva izgnanstva u Trogiru 1514, kada je kod Koriolanovića stanovao, a rekao bih bio gostom i poslije (možda u vrijeme njegovih dokazanih i drugih njegovih nepotvrđenih splitskih posjeta). To znači da su Martinčićevi uvidi u mladenačko stvaranje hvarskoga pisnivca mogli biti zasnovani na onom dijelu opusa koji je Lucić, znamo, sam oplijevio iz svog vrta. Vončina smatra, što je prihvaćeno u literaturi, da se Lucić već 1519. odlučio na izbor svojih ljubavnih pjesama i prijevod Ovidijeve heroide. (Na taj prijevod Martinčić se vraća mnogo kasnije, kada mu Lucić umjesto »pisni ljuvenih« šalje pobožnu pjesmu »Od božićne noći«). Taj izbor neće, u najmanju ruku, biti onaj koji nam je danas poznat.

Joško Belamarić