Oteto vrijeme za vrijeme

Oteto vrijeme za vrijeme

I dok su se posjetitelji stali razilaziti u sve kraću zimsku noć, neki su znali da gore na nebu, u zviježđu Ursa Minor... postoji Mladenova zvijezda s koje kao vrhunski estet i poznavalac umjetnosti zadovoljno i sa smiješkom gleda Damirove lucidne sintagme darujući nam svima... proljetno

Posvećeno prijatelju Mladenu Kuzmanoviću. To je rečenica ispisana na samom početku, u dnu prve stranice malog, bijelog, tvrdo ukoričenog, kataloga izložbe Vrijeme Damira Mataušića. Slijedi biografija umjetnika, fotografije radova, i zapis Tonka Maroevića. Bilo je nezahvalno pisati tekst koji Kuzmanović nije stigao napisati. Vrijeme mu to nije dopustilo. U impressumu, na kraju (gdje smo navikli na iščitavanje njegova imena kao likovnog i tehničkog urednika) neka druga imena.

Oblikovan po mjeri Prijatelja, format kvadrata (po njemu idealan) stranice dvanaest centimetara, tek je neznatno veći od formata stotina knjižica — kataloga Kuzmanovićeve Zagrebačke slavističke škole koje je osmislio prije dvadesetak godina. Samo je nekolicina privilegiranih imala čast postati vlasnikom (u kožu i platno) po godištima uvezanih kataloga.

U ozračju prisjećanja i uspomena na iznenadan odlazak Mladena Kuzmanovića (kako je i sam volio govoriti) na drugu obalu, započela je sjetna večer koja je mirisom slutila proljeće. Ispred Galerije Šovagović sabralo se, za dimenzije izložbenog prostora, impozantno mnoštvo ljubitelja umjetnosti medaljera i kipara sitne plastike Damira Mataušića.

Spokoj i osama

U intimnom prostoru, diskretna osvjetljenja, smještene na visokim postamentima i prilagođene očištu promatrača, Mataušićeve su minijature savršeno korespondirale s prigušenim tonovima instrumentalne (ambijentalne) muzike Dana Gibsona (Solitude) zračeći oko sebe spokoj i osamu. Oaza duhovnog opuštanja svima onima koji su povremeno u parovima ili pojedinačno ulazili, gotovo polako i tiho pazeći da ne uznemire Mataušićevo Vrijeme i osluškujući cvrkut ptica i ine zvukove prirode koji su do njih (preko zvučnika) dopirali.

Kombinirajući drvo, plastiku, bakar i staklo umjetnik nas suočava s opipljivim, opredmećenim pojmovima vezanim uz vrijeme (proljetno, oblačno, kišovito, fjakasto, vjetrovito, valovito...). Kadar, okvir, okrugao ili četvrtast zapravo je otvor, prozor pritvorenih škura (Fjakasto) iza kojih nemilosrdno prži (pozlaćeno metalno) sunce. Uzgibani zastori na prozoru (Vjetrovito), snijeg u ekranu bijelog okna (Zimsko), ptice u letu i zvono u naznakama crkvenog prozora (Podne), obrisi kupača, balona ili snjegovića samo su reducirani, metaforički simboli koji asociraju vremenska stanja.

Otvor je ponekad pogled u svijet ili pogled u unutrašnjost neodređena prostora (možda vlastite intime). Sve je stvar toga s koje strane gledamo, odnosno koju nam je stranu autor namijenio (postavljanjem fokusiranog osvjetljenja — halogene lampice straga). Jesmo li voajeri ili smo oni drugi?!

Kišovito, bura, valovito, proljetno

U drvenim obojenim četvrtastim okvirima usađena su okrugla metalna (brodska) okna, ostakljena, s umetnutim kosim crtama (Kišovito), stiliziranim valovima (Bura) ili tek jednom valovitom trakom (Valovito). Kada se prozorski kapak zaklopi, ta mala nježna tvorevina podsjeća na džepni sat pohranjen u plišanu kutiju ili na brižno čuvanu medalju koja čeka da bude otkrivena. Prepoznajemo Mataušića medaljera koji filigranskom preciznošću dorađuje svaki detalj. I dok je medalja »zadani prostor naslojen znakovima koji sažimaju, interpretiraju dogovoreni semantički sadržaj« (M. Kuzmanović), Mataušićeve minimalističke tvorevine (prosječne veličine od petnaestak centimetara) svojevrstan su odmak od nametnutih koordinata i dopuštaju autoru veću slobodu u izboru teme i njezinoj obradi. One su simplificirani i reducirani mikrokozmos sveden na maštovitu poetsku dosjetku.

I dok su se posjetitelji stali razilaziti u sve kraću zimsku noć, neki su znali da gore na nebu, u zviježđu Ursa Minor... postoji Mladenova zvijezda s koje kao vrhunski estet i poznavalac umjetnosti zadovoljno i sa smiješkom gleda Damirove lucidne sintagme darujući nam svima... proljetno.

Gordana Skoko