Od autentičnosti do diletantizma

Chico, red. Ibolya Fekete

Jurica Pavičić ljetos je euforično ustvrdio kako je Chico Ibolye Fekete najljepši film o Domovinskom ratu, a nešto kasnije film je na uglednom festivalu u Karlovym Varyma dobio nagradu za najbolju režiju. Koliko god njegova autorica tvrdila suprotno, Chico je dokumentarno-igrani biografski film (moglo bi se čak ustvrditi aranžirani dokumentarac) o naslovnom protagonistu Eduardu Rószi Floresu (glumi sam sebe), prozvanom u Domovinskom ratu Chico po istoimenom strip-junaku. Taj bjelosvjetski putnik komunističkih ideoloških korijena rođen je u Boliviji, a odrastao je i formirao se u Čileu, Mađarskoj i SSSR-u. Velik mu je uzor bio i ostao Che Guevara, a kao tipični osamljenik pustolovna duha i reducirana mentalno-osjećajnog sklopa dobro se razumio s kultnim lijevim teroristom Carlosom. Potkraj osamdesetih shvaća svoju komunističku zabludu i obraća se religiji te priklanja političkoj desnici. U Hrvatsku dolazi početkom rata i osniva internacionalnu jedinicu, zbog čega mu Jurica Pavičić kliče i tvrdi da smo od njega trebali stvoriti idola po uzoru na Che Guevaru. Drago Pilsel ga pak optužuje za likvidaciju dvojice ljudi — suborca i stranog novinara.

Zločinac ili junak

Pavičićev žal za tim što Flores nije promoviran u idola mladih Hrvata po uzoru na Guevaru apsurdan je, bez obzira imaju li Pilselove nedokazane tvrdnje neko uporište ili ne, no sve to nema mnogo veze sa samim filmom. Kao što svojedobno nije bilo naročito važno za ocjenu kvalitete Pennova Bonnie i Clydea jesu li mladi kriminalci u zbilji bili romantični buntovnici ili dementni ubojice, tako ni za kvalitetu Chica nije važno je li stvarni Flores ratni zločinac ili borac za slobodu. Bitno je kako ga je autorica postavila kao lik, koja je idejna orijentacija njezina filma i kakva mu je izvedbena razina.

Fekete vidi Floresa kao romantičarskoga prokletnika u potrazi za osobnim identitetom, čija bi životna priča u gledateljima trebala izazvati empatiju, a vjerojatno i simpatiju. Tu nastupa problem. Zašto bi gledatelj čovjeka čija se razvojna putanja kreće u rasponu od intelektualno reducirana ljevičara do intelektualno reducirana desničara i koji se neuvjerljivo trudi svoj ideološki okret prikazati kao kontinuitet u potrazi za pravdom i slobodom doživljavao kao dignitetan filmski lik? Zašto bi takva, mentalno ograničena i stoga izrazito ideološki formirana osoba uopće zasluživala film? Možda i bi u nekom ironijskom autorskom ključu, no o njemu u Fekete nema ni govora. Štoviše, u Floresovu fantaziju kako u Hrvatskoj ostvaruje kontinuitet svog revolucionarnog puta Fekete i sama vjeruje i podrctava je španjolskom verzijom partizanske pjesme Po šumama i gorama.

Crno-bijeli svijet

Autorica vjeruje i u Chicovo crno-bijelo viđenje rata po kojem su Hrvati i Mađari isključivo dobri dečki, a Srbi se prikazuju u samo dvije varijante (tek donekle različito u jednom sporadičnom slučaju): kao bestijalni četnici i kao beskrupulozni pripadnici JNA. Na toj razini Chico se nimalo ne razlikuje od neslavnih hrvatskih naslova poput Cijene života i Bogorodice. Izvedbeno pak film se kreće u rasponu od režijsko-glumačkog diletantizma (katastrofalna epizoda Damira Lončara) do najautentičnijih dosad viđenih domovinskoratnih prizora. Fekete je uspjela kreirati i nekoliko istinski dirljivih trenutaka, a Flores je glumački kompetentan, vjerojatno ne samo zato što tumači sebe.

Chico zasigurno nije najljepši film o Domovinskom ratu. Taj epitet pripada dokumentarcu Biljane Čakić Veselič Dečko kojem se žurilo. Dionice Chica rastu u usporedbi s ostatkom hrvatske domovinskoratne produkcije, no kako je taj ostatak kreativno blijed ili posve jadan, to mu i ne donosi osobitu dobit.

Damir Radić