Vijenac 211

Glazba, Razgovori

Mali razgovor: Jan Janković

Novi član Bečkih simfoničara

Mali razgovor: Jan Janković

Novi član Bečkih simfoničara

Jan Janković, zagrebački đak, završivši srednju glazbenu školu kod profesora Obadića prije četiri godine upisao je u Beču visoku školu za glazbu i umjetnost, te će ove godine, s nepunih osamnaest godina, dati i diplomski ispit. U međuvremenu, kao jedan od najmlađih i najboljih studenata svog fakulteta, uključen je u međunarodni orkestar sa sjedišem u Švicarskoj te je s njim proputovao pola svijeta, od Japana do Amerike. Taj orkestar nastupao je pod ravnanjem najeminentnijih dirigenata, kao što su James Levine, Zubin Mehta, Kent Nagano, Sawalish. Potkraj 2001, vrativši se s puta po Južnoj Americi, primljen je u Bečke simfoničare.

Hoćete li nam prvo reći kako ste i zbog čega izabrali zvanje glazbenika?

— Na izbor mog zvanja svakako su utjecali roditelji glazbenici, a kako je moj, na moju žalost sada već pokojni otac, bio šef vojne glazbe, gotovo sam svakodnevno slušao njegove pokuse i zavolio rog.

Zar taj instrument nije bio malo prevelik i pretežak za dječaka koji je imao svega šest godina?

— Kada nešto volite i zagrijete se za nešto, onda to možete i ostvariti. Točno je, bio sam premalen (sada više nisam) da bih mogao držati normalno instrumente, pa sam si pomagao na razne načine — uzeo bih jednu traku i jednostavno ga objesio oko ruke na potrebnu visinu kako bih mogao normalno puhati u instrument.

Kako ste po završenoj srednjoj školi došli u Beč?

— Još prije mog završnog ispita 1996, sudjelovao sam na seminaru u Beču, gdje sam osvojio uglednu nagradu Merkur, a profesor Bečke akademije Friedrich Gabler, čuvši me, pozvao me k sebi u Beč. Položivši prijamni ispit upisao sam se na Akademiju i vjerujem da ću ovo ljeto diplomirati.

Život u Beču baš i nije jednostavan ako nemate neku financijsku pomoć?

— Da, u pravu ste. No zahvaljujući Zagrebačkoj filhamoniji osigurana mi je pomoć, te sam od osiguranja Arum primao oko tristo njemačkih maraka mjesečno, počevši od 1999. Mnogo mi je značila i nagrada Zagrebačke filharmonije i American Expressa, koju sam dobio nekoliko godina prije kao najdarovitiji mladi glazbenik te godine. Iza toga nagrađen sam i nagradom i stipendijom Centra Herbert von Karajan u Beču.

Kako se može doći u tako eminentan orkestar kao što su Bečki simfoničari?

— Odgovor nije lagan, ali možda i nije tako težak. Osobno imao sam malo sreće. Na koncertu (recitalu) koji sam u studenom prošle godine održao u Beču u publici se našao i menadžer Bečkih simfoničara, preporučio me upravi orkestra te od 1. prosinca stalno sviram kod njih.

Budući da ste ipak još jako mladi, sigurno imate i nekih skrivenih želja i planova?

— Ne mogu govoriti o nekim skrivenim planovima, nego obratno, sasvim konkretnim željama. Uza sva moja dosadašnja iskustva i znanja, mislim da mi još mnogo toga nedostaje, te se ove jeseni želim uključiti u klasu profesora Radovana Vlatkovića u Salzburgu na poslijediplomski studij, tek onda ću razmišljati kuda i kamo dalje.

Ne bi li bilo prirodno da se vratite u domovinu, u nas se stalno govori o odlasku visoko obrazovanih vrijednih ljudi. Što vi mislite o tome?

— Prije svega htio bih steći maksimum znanja, a nažalost moram reći da me ama baš nitko nije ni pitao ni pozvao u bilo koji naš orkestar.

Razgovarao Anđelko Ramušćak

Vijenac 211

211 - 4. travnja 2002. | Arhiva

Klikni za povratak