Nostalgija i dokument

Nostalgija i dokument

Eliza Gerner, Kazalište kao sudbina: hrvatske dramske dive, Hena com, Zagreb, 2001.

Pojam dive u današnje vrijeme, kad je kazališna predstava, osim u doista rijetkim slučajevima, izgubila poziciju centralnog društvenog događaja, kad je kazalište vodstvo prepustilo drugim medijima, koji na lakši i brži način dolaze do široke populacije, a onaj dio publike koji odlazi u kazalište unatoč postojanju kvalitetnih glumačkih izvedbi rijetko otvoreno pokazuje svoje oduševljenje glumcima, vrlo rijetko ćemo, ako i uopće, povezati s dramskim umjetnicama. Stoga nas knjiga Elize Gerner već samim podnaslovom, pomalo nostalgična prizvuka — hrvatske dramske dive, upućuje na prošla vremena, iz kojih će ova glumica i autorica nekoliko memoarskih djela o kazalištu putem vlastita sjećanja nanovo rekonstruirati pojedine segmente te najnestalnije i od zaborava najporoznije vrste umjetnosti.

Pojam dive

Pomicanjem žarišta interesa s vlastitih doživljaja i umjetničkog djelovanja, iz njezinih prethodnih knjiga, na druge dramske umjetnice stvara se zanimljiva perspektiva ovog zapisa u kojoj o glumicama progovara njihova kolegica, što djelu daje specifičnost pa i uvjerljivost koju može postići samo netko tko je na svoj način prošao sve ono što su prošle osobe o kojima piše. Stavljanjem sebe u poziciju promatrača, ali onog unutar redova, otvorit će joj se mogućnosti pisanja o nekim aspektima koje nijedan vanjski promatrač, ma koliko stručan bio, ne može jednako dobro zapaziti. Osobnost će se očitovati kako u pristupu temi tako i u izboru glumica o kojima Eliza Gerner piše. Svjesna da je u hrvatskom glumištu bilo još dosta scenskih umjetnica koje možemo povezati s pojmom dive i koje također zaslužuju našu pozornost, autorica u predgovoru spominje one kojima bi se svakako trebale pozabaviti neke buduće studije, no kriterij za izbor u ovoj knjizi bit će u povezanosti tih glumica, koja će se nalaziti upravo u liku same autorice knjige. Tako će međusobno posve različite glumačke osobnosti proći kroz filtar sjećanja i promišljanja iste osobe, koja im je uz to bila bliska, jer Elizu Gerner s Marijom Ružička-Strozzi, koju slijede Mila Dimitrijević, Ela Haffner-Gjermanović, Bela Krleža, Vika Podgorska, Božena Kraljeva te naposljetku Ervina Dragman, vežu različite veze, od onih profesionalnih preko prijateljskih do rodbinskih, kao što će i autoričino veliko poštovanje prema svakoj od umjetnica kao polazišna točka biti još jedna povezna nit ovih tekstova.

Dokumentirana sjećanja

U portretiranju tih glumica autorica će se voditi ponajprije za vlastitim zapažanjima i saznanjima, no zbog toga neće izostati sustavnost prikaza, kojom će, koliko je to moguće u svakom pojedinom slučaju, obuhvatiti različite aspekte glumačkog posla. U opisima nastojat će obuhvatiti i prikazati životni put glumica, ali i njihov profesionalni rad, unutar kojega će posebnu pozornost pridavati osobitostima glumačke interpretacije, ulogama kojima su te glumice pridonijele kazališnoj umjetnosti, suradnjama s glumačkim partnerima na sceni, a neće zaboraviti ni na važnije jubileje i slične događaje unutar karijere, kao ni na odnos kritike, publike ili suradnika spram njihova glumačkog rada. Vlastitim sjećanjima i zapažanjima ipak neće dopustiti mogućnost pogreške, pa će ih provjeravati preko različitih teatroloških dokumenata — pisama, novinskih kritika, kazališnih cedulja i sl., što potvrđuje autoričinu ozbiljnost u pristupu građi. Vjerodostojnost je ostvarena u obama smjerovima — dokumentima će biti potkrijepljena sjećanja, a sjećanja daju osobit pečat dokumentima. Neke dijelove dokumentacije Eliza Gerner izravno citira, pa će knjiga sadržavati zanimljive osobne prepiske, primjerice Miletićeva ili G. B. Shawova pisma glumicama, različite glumačke zamolbe intendantima, kao i isječke iz tadašnjih kazališnih kritika.

Glumačke i ine taštine

Kako je stvaranje kazališne umjetnosti uvijek proizvod kolektivnog rada i različitih međuodnosa, tako u pisanju o kazalištu nikad nije moguće izdvojiti neovisnoga pojedinca, pa će se tema o glumicama proširiti na ostale umjetničke i neumjetničke sudionike koji u određenom razdoblju stvaraju kazalište i svojim djelima i odlukama utječu i na pojedinačne karijere. Pišući o nastanku kazališnih predstava, podjelama uloga, kreiranju repertoara autorica će diskretno uvlačiti i ostale aktere tih zbivanja, poput dramskih pisaca, redatelja, intendanata, te nam iz glumačkoga kuta prikazati međusobne odnose, status i utjecaj pojedinaca unutar određenog razdoblja, komentirati pojedine odluke, a u tim opisima ponekad će na površinu isplivati i detalji koji svjedoče o glumačkim i inim taštinama, strahovanjima glumica pred starenjem, borbi za opstanak na sceni u konkurentskim odnosima, ali i na čestu nesebičnost i međusobno pomaganje glumica u zajedničkom scenskom radu.

Pomalo prožeta nostalgijom za proteklim vremenima, ali ponajprije željom da se kolektivnom zaboravu otrgnu osobe bez kojih bi povijest hrvatskoga glumišta zasigurno imala neki drukčiji tijek, ova knjiga na najiskreniji način odaje počast ženskim predstavnicama istoga tog glumišta, a svjedočeći i o iznimnosti tih žena koje su unatoč različitim nepogodnostima, od samoga glumačkog statusa i načina rada u kazalištima do osobnih životnih tragedija u svom poslu postigle vrhunac, ova knjiga svakako može biti poticaj i nadahnuće današnjim i nekim budućim glumačkim generacijama.

Ljubica Anđelković