Neuhvatljivi psihološki portret

Memento, red. Christopher Nolan

Rijetki su filmovi koji publiku ostavljaju u zbunjenu stanju i tešku neznanju, a pritom redom listaju hvalospjevne recenzije, kao što je to slučaj s Mementom, drugim igranim filmom mladoga britanskog redatelja Christophera Nolana. Pridružila bih toj posljedici netom odgledana filma i nespanje. Jer, osim što silno zbunjuje, Nolanov Memento s atribucijom noirovskog krimića tijekom gledanja maksimalno angažira, post festum pozitivno uznemiruje, te nas tjera da se upitamo što se tu zapravo zbivalo, a potom koliko općenito vrijedi naša memorija. Memento, naime, i jest film o memoriji, vjerodostojnosti i kapacitiranosti ljudskog sjećanja, a tek onda krimić koji žanrovske pretpostavke, ponajprije whodunit, izvrće u nerazriješeni puzzle zbivanja, uloga i identiteta. Po tome se gledatelj ne razlikuje mnogo od Nolanova filmskoga junaka, a upravo je to ono što ga zbunjuje. Leonard Shelby (Guy Pearce), bivši istražitelj osiguravajućeg društva, nastoji doznati tko je silovao i ubio njegovu ženu, a njemu udarcem u glavu namro gubitak kratkotrajnog pamćenja. No, kao što njega djelomična amnezija sili da u osvetničkoj akciji polaroidom fotografira sve osobe s kojima se susreće, na marginama fotografija zapisuje njihova imena i važne opaske (tipa »Ne vjerovati mu/joj«), a vlastitu kožu tetovažom pretvara u podsjetnik, tako sveukupna strategija Nolanova filma potiče gledatelja da još jednom ode u kino, primi se olovke i bilježnice te pokuša sastaviti prilično zamršenu slagalicu Nolanova filma.

Zona sumraka

No takav pothvat, ako nije iznimno uživalački, a ne istraživalački, gotovo je nepotreban. Nolanov film nije od onih krimića koji vrijeđaju, nego naprotiv upošljavaju spoznajne mehanizme, a gubitak junakova pamćenja tek je jedna, ikonografska i motivacijska sastavnica dobro promišljena i elaborirana zahvata u zonu sumraka, nakon kojeg, i u žanrovskom ključu i u modernističkoj tradiciji, na koju se film strukturalno naslanja, sve postaje i ostaje dvosmisleno. Na činjenici da Shelbyjevo pamćenje poslije nesreće traje tek nekoliko minuta redatelj će izgraditi pobočne profile u ambivalentnom ključu film noira, likove koji rastresenim junakom manipuliraju prema vlastitim potrebama — policajca Teddyja (Joe Pantoliano), fatalne konobarice Natalie (Carrie-Ann Moss), recepcionara motela — a da on toga, zbog zaborava, nije ni svjestan. Istodobno će mu podmetnuti nekoliko meta s inicijalima navodnog ubojice, koji, postajući dijaboličnim odrazom tajanstvenog Keysera Sozea iz filma Privedite osumnjičene, pothranjuju njegovu osvetničku neurozu.

Regresivno pripovijedanje

Druga i još važnija sastavnica sveukupne intencije uznemiravanja i dekonstrukcije žanrovskih pretpostavki odvažno je (i rizično) umrežavanje subjektivne (Shelbyjeve) vizure — digresivnih retrospekcija s memoriranim komadićima (pred)prošlosti bitnima za priču i objektivne promatračke vizure. Tome Nolan dodaje i treći i najvažniji zalog de(kon)strukciji memorije — strategiju regresivnog pripovijedanja. Memento, naime, započinje ondje gdje Leonardova osvetnička priča završava, te se sukcesivnim epizodama vrti prema njezinu početku: ono što je bilo poslije sada je prije i obrnuto. Narativno prebiranje po prošlom vremenu, kao ni nosiva vožnja priče unatrag, nipošto nije ni nov ni revolucionaran izum, a sveden na lako čitljiv trik već u samom zametku mogao bi upropastiti čak i najambiciozniji film. No, Nolan očigledno nije površni blefer. Svaki iskorak u ono prošlost ili ono prije iskoristit će za pojačavanje dubioza, za raskrinkavanje namjera i rasklimavanje identeta svakoga lika posebno. Ponajviše protagonista: sazdan od odraza tetovaža u zrcalu, memento-polaroida, iluzornih subjektivnih projekcija i nepouzdanih krhotina sjećanja, psihološki portret Leonarda Shelbyja ostaje rasutim i neuhvatljivim, a time i provokativnijim psihoinventarom Mementa.

Takvo uslojavanje perspektiva, narativnih linija i identiteta potkrepljuje i dojmljiva vizualna strategija filma. Tatoo-body-design Guya Pearcea kao svojevrsnog živog artefakta, polaroidi, te spoj crno-bijele i fotografije u boji nisu samo funkcionalni make-up filma nego i razni mediji podrazumijevaće Nolanove teze o nepouzdanosti (čak i zabilježenog) sjećanja. Dvojbe Mementa zato nisu samo domišljato metafikcionalno žanrovski postavljene, nego i refleksivno, gotovo marienbadovski podstavljene.

Diana Nenadić