Moćni zidovi od svjetla

Moćni zidovi od svjetla

U postizanju sakralnosti arhitekti se danas najčešće služe prostorom i svjetlom, a tu je majstor Tadao Ando. Koncepcija njegove Crkve od svjetla (1988-89) u Osaki sazdana je od samo jednog elementa — prirodnog svjetla, o čemu Ando piše: »Prostor je gotovo potpuno obuhvaćen moćnim betonskim zidovima. Unutra je istinska tama u kojoj lebdi križ od svjetla — i to je sve. Vanjsko svjetlo, artikulirano i prevedeno u apstraktno otvorom u zidu, daje napetost prostoru čineći ga svetim.«

Sakralnoj arhitekturi pripada istaknuto mjesto u svekolikoj povijesti umjetnosti, a upravo crkvene građevine čine najveći dio arhitektonskih spomenika zapadnoga svijeta. Od ranokršćanskih bazilika do baroknih crkava sakralni je prostor bio ne samo sveto mjesto bogoslužja nego i protagonist kulturnog i umjetničkog razvoja. U dva posljednja stoljeća dolazi ipak do velikih promjena. Crkva gubi dotadašnju moć i utjecaj koji je imala na sve sfere života, a opća sekularizacija društva rezultira novim institucijama i arhitektonskim tipologijama, poput muzeja, koji preuzimaju kvazisakralnu zadaću transmisije vrijednosti među naraštajima (neki će čak muzeje proglasiti katedralama našeg vremena). No crkvena arhitektura i dalje zadržava iznimno značenje. Bez obzira bila riječ o grandioznim katedralama ili tek skromnim mjestima meditacije i molitve, oblikovanje sakralnih građevina još je jedna od najizazovnijih arhitektonskih zadaća.

Prostor namijenjen bogoslužju posvećeno je mjesto molitve i susreta s nadnaravnim, kuća Božja, gdje vjernici u zajedništvu, ovisno o liturgijskim propisima, sudjeluju u vjerskim obredima, bilo kao aktivni sudionici ili pak pasivni promatrači.

Formule numeričkih kozmoloških sustava

Upravo je postizanje sakralnosti zajednička težnja kojom su bili rukovođeni graditelji različitih religijskih građevina — svetišta, hramova, crkava, mošeja, sinagoga — kako u prošlosti, tako i danas. U povijesno doba konstrukcija sakralnoga zasnivala se na formulama izvedenim prema preciznim numeričkim i kozmološkim sustavima. Zigurati Mezopotamije, džamije arapskih muslimanskih vladara i predromaničke crkvice komponirane su kao mikrokozmosi nebeskoga poretka, a gotičke katedrale građene su prema božanskom matematičkom redu. Tako je velika katedrala u Chartresu zasnovana na pitagorejskom raciju deriviranu iz glazbe. Sakralne građevine uvijek su simbolizirale vezu s božanskim, povezanost nebeskog i zemaljskog, a još su i danas mnogi sakralni prostori metafora portala u onaj svijet.

Novo vrijeme donijelo je promjene i u pristupu duhovnom. Osim u muslimanskom svijetu, kulturna i duhovna dominacija koju je religija uživala milenijima izgubljena je, možda zauvijek. Erozijom utjecaja crkve na društvo i afirmacijom ljudskih sloboda vjera postaje pitanjem osobnog izbora, potisnuta u domenu privatnog i intimnog. Protivno racionalističkim proklamacijama o smrti Boga, čovjek nije izgubio potrebu za duhovnim, premda je suvremeno sekularno i pluralističko doba dovelo do promjena u poimanju sakralnosti, koja nije više nužno vezana za mjesto bogoslužja. Prema filozofskom putopisu Rogera Hudsona Posvećena putovanja u moderni svijet (1998) religije više »ne drže monopol na odlučivanje što je sakralno: mi sami otkrivamo što je za nas sveto«. Tako će produhovljena osoba posvećeno otkriti na mnogo mjesta — u prstenu kamenih blokova keltskih svetišta, ruševinama drevnih gradova ili pak u veličanstvenoj tišini pustinje.

Konstrukcija sakralnoga prostora zavisi o mnogo osjetljivih segmenata: mjerilu, proporciji, uporabi materijala i boja, manipulaciji zvukom i svjetlom kao i prisutnosti svetih predmeta i umjetnina.

Manipulacija zvukom i svjetlom

Sakralni prostor može se ostvariti skladom stotine različitih elemenata ili tek nekolicinom artistički komponiranih prirodnih ili od čovjeka stvorenih objekata. Bez obzira na formu, sakralni je prostor nešto apstraktno, pomalo mistično — neuhvatljivi fluid što pokreće i uzdiže pobuđujući osjećaje štovanja, transcendentnosti i dubljega razumijevanja, atmosfera što nastaje kao alkemijska izmjena između prostora sama, obreda što se u njemu odvija i vjernika s njihovim vlastitim sudbinama i sjećanjima.

Kako bi na početku novog milenija potaknuo istraživanje suvremenoga karaktera sakralnog, vrh je Rimokatoličke crkve iskoristio veliki jubilej kršćanstva kao povod arhitektonskog natječaja za idejno rješenje Rimske milenijske crkve 2000. Na natječaj je bilo pozvano šest svjetskih majstora: Tadao Ando, Günther Benisch, Santiago Calatrava, Peter Eisenman, Frank Gehry i Richard Meier. Pri izboru autora Vatikan se nije rukovodio njihovim iskustvom u projektiranju crkvenih građevina, iako su se neki, poput Anda, već prije istaknuli na tom području, nego ponajprije konceptualnom i estetskom kvalitetom njihove arhitekture. Zanimljivo je da, premda nije bilo ograničenja u smislu nacionalnosti ili vjerske pripadnosti, među pozvanima nije bilo ni jednoga predstavnika domaćih talijanskih arhitekata.

Gradnja rimske milenijske crkve

Prvonagrađena ideja Richarda Meiera zasniva se na ekspresiji jednostavnih elemenata — triju konveksno zakrivljenih međusobno preklopljenih ploha što obuhvaćaju prostor za bogoslužje, krstionicu i bočnu kapelicu. Između razmaknutih betonskih školjki umetnute su ustakljene plohe pročelja i krova što kontrolirano propuštaju svjetlo u interijer građevine. U rješenju, čija će gradnja završiti ove godine, nema ništa revolucionarno novo, a što nije već prije iskušano na drugim ostvarenjima moderne crkvene arhitekture. Američki arhitekt nije posegnuo za radikalnim konstruktivnim rješenjem poput Calatravinih otvorenih krila, što omogućuju transformaciju stožaste strukture u metaforu raskriljena anđela, niti je kao Behnisch vidio esenciju u širenju izvan zidova crkve, a nije težio ni Andovu asketizmu arhetipske forme. I kao što Meierova zamisao, zasnovana na simbolizaciji Sv. Trojstva, znači kompendij suvremenih formalnih pristupa sakralnoj tipologiji, objedinjujući ideje luka, kupole, tornja i paralelnih zidova s igrom svjetla, tako i natječaj u cjelini ilustrira pluralizam recentnih arhitektonskih izričaja i raznorodne tendencije u jednoj od najizazovnijih arhitektonskih tipologija.

Sva rješenja, bez obzira na razlike u ekspresiji, teže tipološkoj prepoznatljivosti te sakralnom karakteru prostora kao unutrašnjem smislu svake crkvene arhitekture. Arhitekti i vjerske zajednice suočeni s izgradnjom nove crkve, a slično je i kod drugih bogomolja — džamija, sinagoga i hramova, nalaze se danas pred ključnom dilemom: prikloniti se nekom od provjerenih povijesnih modela ili pak kreirati suvremeni izričaj sukladno vremenu. Izbor tradicionalnih formi rezultira često pastišem inferiornim izvorniku, gdje je stari način zidanja kopiran industrijskom metodom građenja, a finoća prirodnih materijala imitirana žbukom i plastikom, ili pak poniranjem u kvazivernakularni populistički kič osobito omiljen na ovim prostorima. Iako uporaba suvremenog izričaja može rezultirati nepotrebnim egzibicionizmom, upravo su na području sakralne tipologije ostvarena remek-djela arhitekture dvadesetog stoljeća poput kapelice u Ronchampu (1953-55) Le Corbusiera ili Aaltove crkve u Imatri (1958).

Vjernici bliže oltaru

I crkva sama potiče gradnju u duhu vremena. Velike promjene u liturgiji i organizaciji crkvenog prostora nastupile su nakon Drugoga vatikanskog koncila kojim su vjernici, sada približeni oltaru, dobili aktivniju ulogu u bogoslužju. Posljedica toga napuštanje je tradicionalnih koncepcija bazilike i centralne građevine i primjena slobodnije tlocrtne organizacije. Na razini pojavnosti i prepoznatljivosti preferira se moderni arhitektonski vokabular, koji je više sugestivan i apstraktan negoli eksplicitan i literaran. Tendencije vjerske tolerancije reflektiraju se u svojevrsnom pankulturalnom pristupu svetosti kao u oblikovanju brončanih ulaznih vrata nove katedrale u Los Angelesu arhitekta Monea na kojima se, pored brojnih varijacija prikaza Djevice u različitim kulturama, nalazi i nekršćanska ikonografija simbola yina i yanga, što crkvu čini pristupačnom i drugima osim vjernika. U duhu ekumenizma i multikonfesionalnosti koncipirana je kapelica krematorija Kaze-no-Oka (1995-97) arhitekta Makija, u kojoj se minimalistički sakralni prostor bez ikonografije lako transformira za potrebe bilo koje religije jednostavnom postavom specifičnih svetih predmeta na oltar. Crkve u cilju atmosfere kontemplativnosti redovito teže izolaciji od vanjskog svijeta, no Fumihiko Maki tokijskom je Kristovom crkvom (1995) pokazao kako se karakter sakralnosti interijera, izolirana od bučne ulice, može ostvariti i staklenim uličnim pročeljem od dvoslojnog satiniranog stakla, što daje dojam otvorenosti crkve.

Prostor i svjetlo

U postizanju sakralnosti arhitekti se danas najčešće služe prostorom i svjetlom, a tu je majstor Tadao Ando. Koncepcija njegove Crkve od svjetla (1988-89) u Osaki sazdana je od samo jednog elementa — prirodnog svjetla, o čemu Ando piše: »Prostor je gotovo potpuno obuhvaćen moćnim betonskim zidovima. Unutra je istinska tama u kojoj lebdi križ od svjetla — i to je sve. Vanjsko svjetlo, artikulirano i prevedeno u apstraktno otvorom u zidu, daje napetost prostoru čineći ga svetim.«

Svjetlom kao osnovnim sredstvom, ali u drukčijoj maniri, koristi se i Juha Leiviskä u ostvarenju crkve MänistÖn (1993) u Kuopiju, nastavljajući se na Aalta i finsku školu. Prepoznatljivi nacionalni stil drvene sakralne arhitekture u Mađarskoj razvija Imre Markovecz (Katolička crkva u Paksu, 1988), a Alvaro Siza oblikuje Crkvu Svete Marije Marco de Canaveses (1999) vlastitim arhitektonskim vokabularom transponiranim iz lokalnog konteksta. Jedno od najekspresivnijih suvremenih rješenja je kapela Sv. Ignacija (1997) u sklopu Univeziteta u Seattleu, gdje Steven Holl na jednostavnu prizmatičnu bazu impostira razigrani sklop volumena, što rezultira kompleksnom prostornošću interijera u kojem su pojedine sekvence artikulirane krovnim svjetlom u različitim bojama.

Da se sakralna građevina može ostvariti i skromnim sredstvima dokaz je ruralna crkva u bolivijskom Urubou (2000) mladog arhitekta Jae Cha. Uporabom najjednostavnijeg materijala — drvene konstrukcije i oplate od translucentnog materijala, što stvara poetičnu igru svjetla i gradiranih sjena, arhitekt je postigao intenzivan dojam sakralnosti i savršeno interpretirao potrebe lokalne zajednice. To snažno ostvarenje može poslužiti kao putokaz graditeljima crkvenih građevina i dokaz da, bez obzira na arhitektonsku viziju, pravi smisao sakralnosti daje samo zajednica vjernika.

Vinko Penezić