Max Frisch o Gradu

»Dubrovnik«, časopis za književnost i znanost, Matica hrvatska Dubrovnik, br. 3, 2001.

U prošlom broju časopisa »Dubrovnik« Ivica Martinović predstavio nam je Ivana Šiškova Gundulića i njegovu idilu Suze i tužbe Radmilove. S jednakim marom s kojim je iz desetak prijepisa nastojao rekonstruirati izvorni sadržaj spomenute idile Martinović je prionuo i pretraživanju Državnog arhiva u Dubrovniku u potrazi za dokumentima vezanim uz Gundulićev život. Pred nama se tako nalaze mnogobrojni spisi od kojih su neki objavljeni u svom latinskom ili talijanskom izvorniku, te u prijevodu na hrvatski jezik. Iz tih je dokumenata vidljivo da je Gundulić vodio, za tadašnje prilike, prilično pustolovan život, koji je često bio predmetom rasprave Vijeća umoljenih. Zahvaljujući opširnim i vrlo informativnim zabilješkama priređivača i prevoditelja možemo mnogo saznati o životu u Dubrovniku na prijelazu iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće.

Grad Dubrovnik smještajem je i ljepotom uvijek privlačio mnogobrojne posjetitelje. Švicarski književnik Max Frisch (1911-1991) boravio je u njemu 1933. godine i taj ga je boravak nadahnuo da napiše, osim četiri feljtona (koji su objavljeni u prijevodu Slavije Kabić), i svoj prvi roman za koji su mu kao inspiracija bili ljudi koje je upoznao tijekom boravka u dubrovačkom Pensionu »Solitudo«. Slavija Kabić detaljno je rekonstruirala Frischov boravak na osnovi pisama koje je razmjenjivao s majkom, nenametljivo pritom podsjećajući na dio dubrovačke turističke ponude s početka dvadesetog stoljeća.

Nikica Talan predstavlja nam Tri barda portugalskog modernizma: Mario de Sa-Carneiro, Almada Negreiros, José Régio, koristeći se kratkim uvodom kako bi nas upoznao s biografsko-bibliografskim podacima o u naslovu navedenim pjesnicima, prije no što nam predstavi njihovu poeziju.

Visoku kvalitetu objavljenih tekstova prati i odlična grafička oprema Luke Gusića.

Goran Ivaniš