Majstor francuskoga kriminalističkog žanra

Neki redatelji stvaraju na marginama mode, rekao je François Truffaut govoreći o Jacquesu Beckeru, francuskom redatelju čiji filmovi upravo kreću na HTV-u

Ti se redatelji, naime, ne zanose aktualnim velikim temama ni stilskim revolucijama, pa ih najčešće mimoilaze nagrade na velikim festivalima, a u filmski panteon smještaju ih samo kritičari i povjesničari sa sličnim odnosima prema filmskoj praksi. Takav je, dakle, i Jacques Becker, čije je djelovanje zbog prerane srmti trajalo svega sedamnaest godina. Preminuo je 1959, u pedeset četvrtoj godini, potkraj realizacije jednoga od svojih najuspjelijih filmova (Rupa), u trenutku kada se počela otkrivati njegova dotadašnja zanemarenost i podčinjenost. Naime, kada netko režira trinaest filmova, od kojih desetak iznimno uspjelih, kada preskače stupice zajamčene uspješnosti, kada nijedna serioznija kritičarska struja ne osporava njegov dotadašnji rad, vrlo je vjerojatno da bi taj redatelj i dalje radio na sličan način i sa sličnim dometima.

Francuska filmska povijest

Sada, četrdesetak godina nakon njegove smrti, zahvaljujući ciklusu na HTV-u, i s više nego dostatnom vremenskom distancom, možemo ustanoviti kako Beckerov opus reprezentativno svjedoči o nekim najdramatičnijim i najreprezentativnijim stranicama francuske filmske povijesti.

Izuzme li se nekoliko kraćih filmova, Becker je debitirao 1942, za okupacije Francuske, a oni koji su bili djelatni u tom vremenu i danas se ispituju kroz veliko povećalo, o čemu navodno u posljednjem filmu govori Bertrand Tavernier, u filmu koji i iz toga razloga treba očekivati s posebnim zanimanjem. Naime, još je aktualno pitanje o vrsti tadašnjeg angažmana, o stupnju kolaboracije s okupatorom, odnosno, kako se uopće trebalo postavljati u tom vremenu. No, budući da o tom vremenu znamo koliko možemo znati s ove udaljenosti — prostorne i vremenske, i budući da je Becker radio i već neposredno nakon oslobođenja Francuske, čini se da određenije sudove treba prepustiti Francuzima.

Dakle, za okupacije filmska djelatnost u Francuskoj nije zamrla, dapače tada su karijere započela neka od najpoznatijih poslijeratnih imena te kinematografije: uz Beckera, debitirali su, na primjer, još Robert Bresson, Henri-Georges Clouzot i André Cayatte. No, vrijeme je ipak učinilo svoje, trag okupacije, ako u njihovim filmovina i nije očit, vidljiv je kad se filmovi iz tog razdoblja usporede s onim koje mu je neposredno prethodilo. Francuski film frapirao je prije rata djelima struje poetskoga realizma (npr. Renoir, Carné, Duvivier), a pesimističnost koja je karakterizirala te filmove nije se tolerirala u ratnim i okupacijskim godinama; brinuo se o tome posebni odbor koji je ustanovio Goebbels. Ipak, to ne znači da je u sferi većih umjetničkih ambicija došlo do preokreta u smjeru nekakvih lakirovki, i duh poetskoga realizma počeo se zrcaliti u žanru u kojemu se ne slute blagodati života. Počeo se razvijati kriminalistički film, ali ne jedino onaj ekapističko-zabavljačke naravi, nego onaj što nasljeđuje oporosti i sumračnosti poetskoga realizma, dapače i ono jednako crno, ali dopustivo s obzirom na žanrovsku krinku. A taj kriminalistički film započeo je jednu tradiciju od tridesetak godina tijekom kojih će jedino Francuzi moći kvalitetom konkurirati američkom. Zabluda je kada se pomišlja da su to bili Britanci.

Seljak kao detektiv

Becker zajedno s Clouzotom, autorom izvanrednoga Gavrana (1943) svoj redateljski opus počinje upravo takvim filmovima, a takvim će ga filmovima i završiti. I svaki od tih filmova zasluživao bi pozornost. Tako je debitantski Posljednji adut (1942) zanimljiv zbog ironijskog odnosa prema žanru, a i zbog žalca političke naravi, a drugi, i daleko važniji, Crvenoruki Goupi (1943) jedinstven je primjer seljačkog detektivskog filma. Nevažno je da li se Becker upravo zbog političkih prilika s pričom povukao u zavjetrinu seoske zabiti, no taj uspio film sa starim seljakom kao svojevrsnim detektivom raritet je u ovom izrazito neseoskom žanru.

Zanimanje za žanr nije Beckera napustilo ni nakon rata, a veliki poticaj najprije mu je dala francuska literarna praksa. Naime, kad su od 1945. u Francusku počeli stizati američki okrutni detektivski romani (npr. J. Caina, R. Chandlera i J. H. Chasea) i filmovi struje film noir, kojoj su uostalom Francuzi dali ime, i francuski su pisci počeli pisati takve romane, za početak pod američkim pseudonimima. Nastao je tako roman noir français, svojevrsna nesentimentalna tvrdokuhana i žargonom podzemlja pisana proza. Prema jednom od najuspjelijih takvih djela, Ne diraj lovu! Alberta Simonina Becker je (1953) snimio film pljačke koji evocira tragični patos poetskoga realizma, realizam američkoga gangsterskog filma, a i duh novoga vremena — barem što se tiče kriminala.

Šarmantni kradljivac

I, napokon, posljednji njegov film Rupa (1959) majstorski je film s temom bijega iz zatvora (prema istinitom slučaju), i nabacimo samo to da je eventualna usporedba s američkim Bijegom iz Alcatraza, također prema istinitom slučaju, kompliment Donaldu Siegelu.

Ovim presjekom Beckerovih kriminalističkih filmova zapostavilo se još nešto što jasnije teži onoj Truffautovoj margini mode, kojoj uostalom pripada i taj komercijalni kolivudski žanr. Riječ je zapravo o nečemu što je i dugotrajnije svojstvo francuskog filma, a to je kompleks koji označavaju etikete kao fracuski šarm, galski duh, belle epoque, fin de siecle — dakle nešto što prvorazredno izražava Jean Renoir u filmovima Franch can can i Helena i muškarci, predodžba koju su kvarili oni kojima je bilo dostatno da u nekim francuskim filmovima susretnu dvosmislene dijaloge i duhovite doskočice pa i frivolne asocijacije. No, i Becker se latio toga svijeta, razdoblja i mode, ali ponekad ga malko oblijećući elementima kriminalističkog filma, ponekad prikazujući i nešarmantnu stranu tih i njima sličnih sadržaja. I tako, u remek-djelu Zlatna kaciga (1952) donijet će tragičnu ljubavnu priču u svijetu tzv. apaša (pariški kriminalci), u Pustolovinama Arsenea Lupina (1956) prema liku djela Mauricea Leblanca šarmantnu priču o šarmantnom kradljivcu, a u Montparnasse 19, (1957) epilogu lijepe epohe, vrlo nešarmantnu o životu slikara Modiglianija.

Nisu to jedini Beckerovi istaknuti filmovi. U ciklusu HTV-a vidjet ćemo ih većinu, ali i neke druge, od kojih i neke nepoznate i manje važne, pa će se znanje o tom redatelju obnoviti i zaokružiti. Zaokružit će se i znanje o francuskom filmu, a možda donekle i o onoj Francuskoj koje više nema — barem u filmovima.