Mačistički o seksualnosti

Mačistički o seksualnosti

U svim sustavima prisutna povezanost seksa i politike, ovdje je dobila nepotrebno naglašenu, bizarnu, a u odnosu prema seksualnosti pomalo kolebljivu dimenziju iza koje se krije muški šovinizam

Iako vrijeme dramske radnje nije naznačeno, a odigrava se »negdje Bogu iza leđa«, što će reći da je svijet koji se prikazuje moguć bilo kada i bilo gdje, ne jednom se tijekom praizvedbe Kažiprsta Borislava Vujčića daju jasne naznake kako je vrijeme upravo sadašnjost, a prostor ovaj u kojemu živimo: pokemon-treneri, techno-partyji, liposukcije, body piercing i visoko podignute ruke predsjednika začešljane sjede kose i naočala prepoznatljiva okvira, dok se kiselo smiješi nakon govora ispred urlajuće gomile... samo su neki iz duga niza sličnih motiva. I tako je osječka publika u jedinom joj kazalištu i treći put ove sezone dobila predstavu koja tematizira (treba li reći: raskrinkava?!?) vlast.

Kažiprst je svojevrstan nastavak Vujčićeve crne komedije Crkveni miš, koja je izvedena u osječkom HNK 1992, također u režiji Radovana Marinića i sa sličnom glumačkom postavom.

Svi su crni

Dakle, deset je godina prošlo od vrhunca Kažipove (Đ orđe Bosanac) vlasti, za čije je vrijeme dao izliti i vlastiti spomenik u bronci, a danas, nakon što je glavu spomenika otpilio, očajnički čeka telefonski poziv o kojemu mu, kako kaže, ovisi život. Telefon zazvoni, no to kći Ela (Lidija Florjan) javlja da se udaje. Vijest izazove sukob s frustriranom suprugom Adnom (Nela Kočiš) te kada u fizičkom obračunu s njom ostaje i bez desnoga kažiprsta — a u čijoj se prijetećoj snazi nalazio sav Kažipov identitet — on se odlučuje na samoubojstvo. Ali, budući da nije ispunio sve obveze iz potpisanoga ugovora s Vragolanom (Darko Milas), ovaj ga uskrsava, vraća među žive, koji su, pak, iznimno zadovoljni što su se uspjeli riješiti Kažipa: svatko je od njih također potpisao svoj ugovor, ustupio svoju dušu, i sad očekuje (uglavnom materijalnu) zadovoljštinu... Nema crno-bijele vizure, svi su igrači crni, a u poslovne pregovore s đavlom ulazi i Sveti Petar (Slaven Špišić).

Na tematskoj se razini, dakle, podsjeća kako povijest uporno ponavlja identične, i to tragične, sudbine zrcaleći ih u svim vremenima pa tako i u današnjici; konkretno, reciklira se geteovska tematika prodaje duše đavlu. No, s đavoljim ugovorima ne prolaze svi jednako dobro. Adni, koja utjelovljuje vječno žensko, strane su pak sve etičke kategorije, nije ni hrabra, ni dobra, a nije ni spremna žrtvovati se za ljubav — zanima je tek kapital, no Kažip je siromašan kao crkveni miš, a nije naslovio na nju čak ni policu životnoga osiguranja; Karlo (Vjekoslav Janković), koji je po ugovoru s Vragolanom verbalno potkopavao Kažipa, također je razočaran dobivenim: žena za kojom je žudio, Adna, sada je stara i uvela... i tako redom... svaki je lik poražen na svoj način.

U svim sustavima prisutna povezanost seksa i politike, ovdje je dobila nepotrebno naglašenu, bizarnu, a u odnosu prema seksualnosti pomalo kolebljivu dimenziju iza koje se krije muški šovinizam. Sredina se s jedne strane doima kao vrlo otvorena i seksualno tolerantna: Adnu na pismu sućuti, potpisanu s gornjogradski pedofili, ne začuđuje riječ pedofili, nego gornjogradski; njezini ljubavnici Karlo i Akle (Davor Panić) bacaju novčić koji određuje prijepodnevni, odnosno poslijepodnevni raspored posjeta njoj, a Adna ne preže ni od felacija Vragolanu koji se za tu priliku skida u žarkocrvene tange!... no, ista sredina pokazuje izrazitu homofobičnost kada se ispostavi da je Elina ljubav zapravo homoseksualna — osoba za koju se namjerava udati jest Lela (Jasna Odorčić). Posebice je brutalan čin u kojemu Elu za vrijeme (nepotrebna, a zbilja i neukusna) striptiza na lezbijskoj djevojačkoj večeri siluje majčin ljubavnik eda bi joj konačno pokazao što je to muško, a ona, nakon iskustva s pravim muškarcem, shvaća svoju iskonsku heteroseksualnu narav!

Imperativ dinamike

Vujčićev je opsežan dramski tekst za izvedbu skratio i dramaturški obradio Davor Špišić, a sama izvedba temelji se na fragmentu: u svakom se od dva čina izmjenjuju deseci slika s različitim protagonistima i lokacijama, što raspršuje radnju i povremeno ostavlja dojam nemotiviranosti. Fragment pak pridonosi dinamičnosti, kao da izvedba želi stvoriti ironijski odmak od sadržaja; za razliku od toliko puta ponovljene pa time i dosadne tematske razine — izražajna razina čini predstavu brzom, gibljivom i živom, punom svjetlosti (Olivije Marečić) i boja. Tomu dojmu pridonose i minimalistička, ali zanimljiva scenska rješenja Bane Milenkovića i uvijek svježa glazbena podloga Igora Valerija, dok su kostimografska rješenja mlade Maje Cvenić zanimljiva kada se igra s bojama i uzorcima kao u odjeći Ele, Adnine kvaziprijateljice Karke (Tatjana Bartok-Zupković), Karla ili Aklea, no ostala rješenja tek su stilski neujednačeni stereotipi.

Fragmentarnost je nametnula imperativ dinamike te je glumački ansambl morao uložiti znatan napor za ostvarenje uloga, a osim zapaženih izvedbi glavnih likova, Đ orđa Bosanca i Nele Kočiš, ističe se u vremenskim intervalima kratka, ali dojmljiva pojava Tatjane Bertok.

Sve u svemu, nakon Rodbinskih veza nastalih prema romanu Zsigmonda Móricza i Jednog dana istine Tone Partljiča, Vujčićev Kažiprst još je jedna reciklaža s temom đavolske naravi vlasti i upozorenjem o njezinoj povijesnoj ponovljivosti. Za razliku od prethodnih, predstava je istaknula važnost seksualnosti mačističkim stajalištima, dok bi se njezina vizualna razina riječju mogla opisati kao šarena!

Kristina Peternai