Led je krenuo...

Led je krenuo ne samo našim suvremenim Ostapima Benderima pred oslijepljelom gospodom porotnicima nego, čini se, i kazališnim gostovanjima u inozemstvo

»Led je krenuo, gospodo porotnici«, čuvena je rečenica Ostapa Bendera, prototipa budućih tajkuna, glavnog junaka humoristično-satiričnog romana Zlatno tele Iljfa i Petrova. Taj nas je roman oduševljavao pedesetih godina, kada smo usred bijede i glamurozne propagande o najboljem i najnaprednijem svijetu od svih mogućih svjetova, upoznali i njegovu smiješnu, komičnu stranu, kada se u NEPU (novoj ekonomskoj politici) s elementima kapitalizma tražio izlaz za uspjeh socijalizma na prijelazu u komunizam. I u nas je po uzoru na najbolji i najnapredniji svijet među nemogućim svjetovima led krenuo i otapao se pola stoljeća da bi se na kraju posve rastopio i potopio uzor-svijet. Isplivali su uspješni Ostapi Benderi s milijunčićima na tanjuru s plavim obrubom. Danas bismo rekli s milijardicama na tanjuru.

Benderova čuvena rečenica, čini mi se, aktualna je i u ovo naše vrijeme i u nas u ovih posljednjih desetak godina. I danas, u ovim našim poslijeratnim okolnostima nakon srpsko-hrvatskog rata i rata s Bošnjacima. Nikada objavljenih ratova, kao da ih nije bilo, kao da nije bilo klanja, ubijanja, naci-logora, humanog preseljenja, okupacije, oružane agresije, zločina i odlikovanja zločina i zločinaca. Nakon što je između santi leda koje su krenule bila potopljena bivša država, i iz nje izronile druge države sa svojim novopečenim Ostapima Benderima s milijunčićima i milijardicama na bankovnom tanjuriću.

Nakon čistki u velikim malim državama s tendencijom da budu nacionalno što čistije, epidemije nacionalnih histerija i halucinacija, prebrojavanja krvnih zrnaca, raseljene raje, razularene mržnje pokrenute autoritativnom svemoćnom političkom riječju odozgor riječ je mati čina i zločina bivših komunista-novokomponiranih travestita-nacionalista.

Globalno eurotele

Eto, i danas u miru, u novoj državi među državama nekada zajedničke države ne izlazi mi iz glave Benderova replika iz Zlatnog teleta, koje sve više postaje globalno eurotele kojemu se svijet klanja. A ni mi ne želimo zaostajati za svijetom. Je li led zaista krenuo sa svim mogućim posljedicama? Nakon blokade, zamrznutih odnosa, trgovine, kulture, komunikacije, međunacionalnih kazališnih gostovanja, nakon poznanstava i ponekih prijateljstava sa susjedima.

Istina je da međunacionalni susjedni odnosi nikada nisu bili sasvim prekinuti, unatoč tome što je riječ susjed u tim odnosima bila sasvim izbačena iz vokabulara, jer u nas riječ susjed tradicionalno ima prijateljsko značenje. Dubrovčanin Dundo Maroje prijateljski se obraća svome susjedu Kotoraninu Tripčetu u Držićevu Dundu Maroju: »Susjed si naš... Susjede, prikloni obraz da te pozdravim.« I u svakodnevnim susretima ljudi koje ne poznajete želeći vam pokazati prijateljsku susretljivost reći će vam: »Dobar dan, sused.« No, kažu da je unatoč prekinutim nesusjedno-susjednim odnosima i komunikacijama hrvatska nafta za vrijeme rata i neprijateljskih srpsko-hrvatskih odnosa slobodno curila i prodavala se za srpske potrebe, čak i za ratne potrebe u hrvatskom nacionalnom interesu. A vrhovnici, političari i poglavari za rata međusobno su se sastajali kao politički susjed s političkim komšijom (a sastajali bi se i sa crnim vragom u nacionalnom interesu) kako bi se razdružili nakon što su se zajednički politički družili i dogovarali kako humano raseliti svoje narode kako bi ostali bez svoga doma i zavičaja: »Nemate doma, ali zato imate svoju državu...«

Evo, danas živimo u miru nakon ratnih razaranja, klaonice, okupacije, nakon političkog i intelektualnog beščašća, odgođenog života, ili prividnog života, ili s druge strane nakon ispunjenoga nacionalnoga života, kada se pojedinac sljubio s nacionalnim identitetom... Živimo ironično novo novo vrijeme kao u istoimenom dokumentarnom filmu Grlića i Mirkovića u kojemu su tema politički izbori, a glumci sami političari s nagradom za najboljega glumca političara. Mnogi glumci koji su stvaranjem nove države pohrlili u aktivnu politiku kao parlamentarni zastupnici produljujući svoju kazališnu karijeru aktivnom politikom, pretvarajući se od kazališnih protagonista u političke statiste te su za utjehu dobili dvostruko veće mirovine nego što bi ih imali kao kazališni umirovljenici, razočarani smirili su svoje političke strasti i ambicije.

Trgovina ispred kulture

Danas umjesto političkog neprijateljstva političko-trgovačke delegacije putuju iz Hrvatske u Srbiju i iz Srbije u Hrvatsku, ugovaraju trgovačke poslove. Kažu da Hrvatska ima jedini trgovački suficit upravo sa Srbijom, bivšim ratnim neprijateljem. Na red je došla i kultura i kazalište kao deveta rupa na političkoj svirali po čijoj svirci, ritmu i taktu nezavisno i slobodno plešemo, budući da je Sudbina Politika kako je to već davno 1808. Napoleon rekao Goetheu prilikom audijencije velikog pisca kod velikog političara, diplomata, imperatora i osvajača svijeta. U nas se ta Napoleonova formulacija svakih nekoliko desetljeća obistinjuje i potvrđuje kao krvava istina...

Čujem Benderovu jeku: »Led je krenuo, gospodo porotnici!« Došlo je i do djelomičnog odmrzavanja i deblokade i u kulturi: književnici, fakovci, gostuju u Srbiji i čitaju svoje književne radove pred srbijanskom čitalačkom publikom uz mrzovoljne grimase njihovih domaćih kritičara, koji smatraju da još nije vrijeme za takve književne domaćinske susrete. Nedavno je uz veliku pompu u Zagrebu promoviran »prvi srbijanski roman o prošlom hrvatsko-srpskom ratu koji se objavljuje u Hrvatskoj, napisan na osnovi osobnih autorovih ratnih doživljaja«, roman Nebojše Jovanovića Idemo na Zagreb, dnevnik sa srpskim rezervistima, što je bilo nezamislivo još prije godinu dana.

Zaredala su i sve češća gostovanja hrvatskih i srpskih teatara uz oduševljeni i gostoljubivi prijem publike, što često i nadmašuje i kvalitetu samih predstava. Ne vidim u tome izraz neke jugonostalgije. I ostaci ostataka bivše države izbrisali su Jugoslaviju iz svoga imena i pretvorili je u Republiku Srbiju i Crnu Goru. Ili, kako bi rekao lucidni Božidar Violić, od jugonostalgije ostao je samo nos. Nedavno sam u Kerempuhu gledao predstavu Teatra Zvezdara Lari Tompson, koja je došla na gostovanje u Zagreb uz oduševljeni prijem i dobrodošlicu zagrebačke publike u kojoj su briljirali izvanredni Bora Todorović sa svojim neodoljivim i šarmantnim improvizacijama pred zagrebačkom publikom i izvrsna Milena Dravić. U toj predstavi Dušana Kovačevića dobrim dijelom riječ je o nosu — srpskom ponosu (možda pod utjecajem Gogoljeve smiješne pripovijetke Nos u kojoj je glavni junak ostao bez nosa što mu ga je brijač britvom odrezao). U Kovačevićevu komadu glavni junak Cyrano odrezao je svoj nos, odnosno glumac Krivokapić zvani Stefan Nos, zgađen životom, svojom glumom i kazalištem, odreže svoj siranovski nos, što izaziva ogorčenje njegove nosate rodbine koja se diči svojim nosatim mentalitetom. I predstava se ne može odigrati — zbog nosa... Eto, od srbonostalgije, jugonostalgije, nije ostao čak ni — nos. U oduševljenju i srdačnu reagiranju publike ne vidim dakle izraz jugonostalgije. Prije bih rekao da je u tom oduševljenju nabijenu emocijama publike bio izraz želje za normalnim, civiliziranim životom, za slobodnom kulturno-kazališnom komunikacijom sa susjednim državama.

Led je krenuo ne samo našim suvremenim Ostapima Benderima pred oslijepljelom gospodom porotnicima nego, čini se, i kazališnim gostovanjima u susjedno inozemstvo. I desetgodišnjim zaleđenim susretima publike s glumcima koji igrajući ljudske sudbine prekoračuju i nadilaze državne granice.