Kružna motorika glazbe

Kružna motorika glazbe

Amélie, Yann Tiersen

Amélie i njezin filmski otac Jean-Pierre Jeunet uspjeli su učiniti ono što je rijetko kojem filmu s francuskoga govornog područja uspjelo: do vrha su napunili zagrebačke kinodvorane. Možda je interes za film pospješila njegova nominacija za nagradu Oscar, ali činjenica da je kino bilo ispunjeno smijehom publike i očitim uživanjem u filmu pokazuje da hrvatska publika ipak ima osjećaj za dobar film i da taj osjećaj nije vođen isključivo američkom produkcijom, engleskim govornim područjem i bombastičnom reklamnom kampanjom.

Kada smo već spomenuli nominaciju za nagradu Oscar, treba spomenuti i da je Amélie dobila još jednu nagradu. To je nagrada za najbolji originalni soundtrack, koju dodjeljuje World Sountrack Award. Nagrada je dodijeljena u prave ruke — to će shvatiti svi koji uz živahni i šarmantni sadržaj uspijevaju obratiti pozornost i na filmsku glazbenu pozadinu. A doista nije riječ ni o čemu drugom nego o glazbenoj pozadini. Jer, kako skladatelj Yann Tiersen priznaje (a to se, uostalom, čuje i u filmu), glazba filma Amélie nastala je sasvim nezavisno od filmske slike. Skladatelj ju je stvarao na temelju poznavanja sadržaja, te je tako lovio specifičan ugođaj koji je proizašao iz pukoga čitanja scenarija.

Svejedno, glazba za Amélie u filmu ne funkcionira samo kao neutralna podloga. Glazba za Amélie kružnim minimalističkim tijekom opisuje život, kojemu se treba radovati, bez obzira kako se isprazan i depresivan činio. Također, doslovno i varirano ponavljanje nekoliko tema, među kojima je najeksponiranija Valse d’Amélie (nemojte pogrešno shvatiti, to nije filmska tema u smislu lajtmotiva — Tiersen se uopće nije koristio lajtmotivičkim radom), obojeno je različitim, ali opet tipično francuskim instrumentalnim bojama. Među uporabljenim instrumentima možemo nabrojati: glasovir, harmoniku, dječji glasovir, clavecin, zvona, vibrafon, banjo, mandolinu, gitaru i dr. — a treba spomenuti i to da je navedene instrumente svirao sam skladatelj Tiersen, koji je inače poznat kao multiinstrumentalist.

Živost i energija

Kružno glazbeno kretanje i specifični, prepoznatljivi timbre zvukovno su smjestili film u Pariz, čijoj se otmjenosti i elitnoj jednostavnosti (čak i u neuglednoj maloj kavani) divimo i uživamo kao što uživamo u njihovoj zvučnoj ilustraciji. Kružna motorika glazbe također je poslužila redatelju kao pokretačka snaga, te je glazba postala i element koji filmu daje dodatnu živost i energiju.

No, glazba nije ugušila film svojim kretanjem i svojim bojama. Slike imaju vlastite boje i vlastiti tempo, a glazba se pojavljuje kao svojevrsna uporišna točka koja iz vlastite perspektive sve to potvrđuje. Najčešće je upotrijebljena kao sredstvo povezivanja kadrova u scenama bez dijaloga i naratorova monologa (npr. u sceni u kojoj Amélie u osvetničkoj namjeri preuređuje susjedov stan). Nikada ne smeta dijalogu ni filmskom zbivanju, ali se istodobno na njih nadovezuje. Tako da, kada gledate Amélie, uopće ne osjećate glazbu. Glazba je dio opće atmosfere, ona je sastavni dio male zajednice koja okružuje Amélie i koja živi s njom. Zbog toga se glazba i doživljava tako — simpatično, jednostavno i nenametljivo.

Istodobno, to je i odlična glazba, koja se mirno može slušati izdvojena iz filmskog konteksta. Samosvojna i nezavisna, a opet tako dobro uklopljena u film, glazba Yanna Tiersena potvrđuje odličnu suradnju skladatelja i redatelja (koji je očito birao mjesta gdje će se glazba pojaviti i koji je skladatelju dao slobodu da sam odabere glazbene stilske odrednice). Glazba za Amélie potvrđuje i to da je Jean-Pierre Jeunet, tražeći pravoga skladatelja za film, u Yannu Tiersenu našao upravo ono što je tražio — skladatelja s osobnošću, tj. odgovorna, skromna i vrsna glazbenika, čiji će djelomično kontradiktorni lik i djelo (Tiersen je studirao klasičnu glazbu, a bavi se pop-glazbom te samo povremeno sklada za filmove) najbolje odgovarati povučenoj, ali aktivnoj, plašljivoj, ali prijateljski nastrojenoj dobročiniteljici Amélie Poulin.

Irena Paulus