Kritičari kao nemani

Kritičari kao nemani

Umjesto traženja nategnutih alegorija u Gospodaru prstenova koje bi, kao, mogle natjerati vodu na mlin tezi o potpunoj irelevantnosti Tolkienova djela — pa čak i o njegovu pogubnom rasizmu i inim radikalno prevladanim zlima — kritičari bi za početak morali baratati opipljivim činjenicama, koje bi mogle dovesti do neočekivanih promjena njihovih vehementnih vrijednosnih prosudbi

Cilj je ovog napisa iznijeti nekoliko faktografskih natuknica koje bi, u nekom uljuđenijem svijetu, spriječile da se kritičko gledanje na najomiljenijeg autora posljednjih dvaju naraštaja svodi na političko poentiranje — te dati prijedlog o smjeru kojim bi daleko plodotvornije čitanje Tolkiena moglo ići.

Biografske crtice

Prvo: rođen 1892. u Bloemfonteinu u Južnoj Africi, Tolkien je odrastao među crncima, prema kojima je i u patricijskom ozračju Oxforda — gdje je držao Mertonovu katedru engleskog jezika i književnosti — do smrti zadržao naklonost. Drugo: na upit njemačkog izdavača Hobita 1938. je li arijevac, odgovorio je kako mu je žao što u sebi nema krvi plemenitog židovskog naroda. Treće: dulje od ijednoga književnog djela, čak i Silmarilliona, radio je na stvaranju većeg broja umjetnih jezika, što je zvao svojim »tajnim porokom«. Među njima se ističu sindarinski, nadahnut velškim, te kvenijski, inspiriran zvučnošću finskog jezika — koji je Tolkienu bio toliko drag da je putem kvenijskoga htio sazdati svome uhu najljepši mogući jezik. Išao je toliko daleko da je tvrdio kako su sve njegove knjige samo nužna historijska osnova za postizanje uvjerljivih dijakronijskih struktura ovih umjetnih filologija. (Što se slavenskih jezika tiče, Beorn iz Hobita u prvim se rukopisima zvao Medved.)

Mogao bih ovakvih činjenica navesti još pregršt, ali nema smisla. Optužbe o rasizmu autora Gospodara prstenova ionako nemaju nikakva utemeljenja u biografskim činjenicama, a ni u samome tekstu. Dapače, pronicaviji čitatelj uočit će kako je jedan od bitnih motiva djela zaravo antirasistički: rase patuljaka i vilenjaka upravo moraju prevladati svoje rasne predrasude kako bi se zajednički suprotstavile Neprijatelju. To nije alegorija bilo koje od naših bitaka. Tolkien se alegorijskog tumačenja svojega djela grozio, ustrajavajući na tome da sva njegova eventualna vrijednost leži samo u primjenljivosti na naše i bilo koje drugo vrijeme.

Legende o padu

Čak ni primjenljivost nije izravna. Da, Neprijatelj ondje ima veliko N: riječ je o mjestu i vremenu u kojem je zlo inkarnirano, neprijatelj je stvaran, ali Bog je nedostupan. Njegovi zemaljski namjesnici, Valari, digli su ruke od svijeta, a tračak njihove slave blista još tek u vilenjacima koji prolaze i blijede. Svijet ostaje na ljudima, da se u njemu bakću kako god znaju... Razina do koje je u ovakvoj formi uspio izložiti svoja složena etička i teološka razmišljanja čini Tolkiena jednim od najzanimljivijih katoličkih intelektualaca prošlog stoljeća, ali o tome valja raspravljati nekim boljim povodom. Zasad mi samo valja istaknuti da je Neprijatelj u Silmarillionu ustoličen na krajnjem sjeverozapadu Međuzemlja, dok se u Gospodaru prstenova on nalazi na jugozapadu krajeva koje radnja prati. Narodi koji u tim krajevima žive potpadaju pod utjecaj zla — u prvom slučaju vilenjaci i sjevernjački ljudi, u drugom slučaju južnjački ljudi. Nema tu rasnih predrasuda čak ni unutar ljudske rase, kao što zna svatko tko se sjeća kako je Sam Gamgee reagirao na prizor stradaloga crnog vojnika u Sauronovoj službi.

Svi inkarnirani likovi u Tolkiena podložni su kvarenju u susretu s iskušenjem moći. Ovo je, jasno, bit samoga Prstena — što red. Peter Jackson u filmu, usput, izvanredno dobro prenosi — ali je vrlo dobro vidljivo i na primjeru onih koje su Valari poslali da pomažu narodima Međuzemlja, Gandalfa i Sarumana. (Ne, oni nisu ljudi. Ali nisu ni anđeli.) Ti čarobnjaci, Istari, upravo zbog svog nadljudskog potencijala moraju u svakom trenutku strahovito paziti da ne posrnu. Tako Gandalf ne želi ni taknuti Prsten, dok se Saruman, s druge strane, oduševljeno predaje tehnologiji, pritom postajući posve iskvaren. (Sarumanov je pad jedna od točaka u kojima se Jacksonov film temeljno razlikuje od predloška.)

Beowulf: arhaična moderna

Nije teško uočiti momente u kojima je Sarumanova priča, primjerice, primjenljiva na naše vrijeme. Ali riječ je o temama koje vrijede za sva vremena: ljudi su ljudi, ma koliko sebe uvjeravali da povijest ide crtom napretka, da su pametniji od svih koji su živjeli prije njih. Zdravo poštovanje prema poukama povijesti jedna je od ključnih karakternih osobina koje možete usvojiti čitajući Tolkiena, kao što ih je on usvojio iz izvornog materijala. Najdraže pisano djelo uopće bio mu je Beowulf, dragulj anglosaske predaje kojemu je Tolkien u svome znanom eseju Nemani i kritičari podario velik dio sadašnje reputacije. (Usput, Britanci su se nedavno oduševili prijevodom Seamusa Haneyja, dok smo mi dobili još i bolji prijevod Mate Marasa, tako da više nema opravdanja da Beowulfa ne poznajemo.) Baš ondje, unutar opsjednutih zidina kraljevskoga dvora Heorota, okružena mračnim vrištinama kojima haraju čudovišta, Tolkien je prepoznao ono što ga čini toliko primjenljivim za naše vrijeme. Jer, ako smo okruženi entropijom koja će nas dokrajčiti ako je ne podjarmimo, ako živimo u dobu kad se jedini apsolut na koji se možemo pozvati sastoji u postupcima nas samih, jer nema ni raja ni pakla, ni boga ni đavla koji bi nam dali metafizičku utemeljenost, onda nam priča o propasti posljednjeg inkarniranog neprijatelja i odlasku posljednjih vilenjaka može prozboriti vrlo rječito. A živimo u takvu dobu: svaka sličnost s le condition modérne vrlo je namjerna.

Teza o načinu na koji se Tolkien suočio s istim onim kulturnim trendovima koji su proizveli čitavu modernu dvadesetog stoljeća, te ih apsolvirao ne putem odbacivanja svih ranijih umjetničkih formi, nego upravo pozivanjem na zasade njihovih najstarijih očuvanih oblika, bila bi teza zaista vrijedna rasprave. Nadam se da na nju nećemo dugo čekati.

Vladimir C. Sever