Krešo Golik

Krešo Golik

U povodu videoizdanja osam autorovih filmova

Danas je sve manje redatelja koji uspijevaju pomiriti dva oprečna kriterija po kojima se vrlo često vrednuju filmovi: komercijalnost i umjetničku vrijednost. Krešo Golik jedan je od takvih i čini mi se, bez ikakva pretjerivanja, da je to autor koji bi bio čuven europski redatelj da je bio državljaninom Češke, Poljske, Italije ili Francuske. No, nije bio. Unatoč toj činjenici Golik je uspio stvoriti jedan od najzanimljivijih i najkvalitetnijih filmskih opusa i u granicama bivše zemlje, ali i u granicama kinematografije staroga kontinenta. Jer, ako poneki film i nije uspio u tolikoj mjeri kao neki drugi, i on donosi građu o kojoj je vrijedno pisati i, što je najvažnije, posjeduje greške koje čak mogu motivirati. No, bilo da je riječ o uspjesima ili neuspjesima, u filmovima Kreše Golika postoji neko jedinstvo, neka zajednička crta koja ih povezuje poput unaprijed dobro smišljena koncepta. Njegova dva prva filma zapravo su nacrt njegova cijelog opusa: prvi je utemeljio humorni aspekt, drugi ozbiljni. Iz filma Plavi 9 iznjedrit će se filmovi kao što su Imam dvije mame i dva tate (1968) i Tko pjeva zlo ne misli (1970), dok će drugi postići nešto složenije rezultate. Jer sadržaj filma Djevojka i hrast može se pratiti u Golikovu opusu dvojako: ženski likovi kao nositelji temeljnog zbivanja, ali i topografski: ruralno i urbano. No, sve zajedno objedinjuje ih Golikova izrazita sklonost suprotstavljanja pojedinca i grupe, bilo da je riječ o obitelji ili široj zajednici.

Na razmeđi

Točnije, gotovo svi njegovi glavni likovi nalaze se na nekoj razmeđi: Irena Kolesar kao Nena između dvaju načela: individualnog i kolektivnog u filmu Plavi 9, Tamara Marković kao Smilja povod je sukoba između dviju obitelji u filmu Djevojka i hrast, kao što sam naslov govori, mali Davor Radolfi kao Đ uro razapet je između dviju obitelji, gdje je u prvoj njegova biološka majka, a u drugoj biološki otac u filmu Imam dvije mame i dva tate, Relja Bašić kao g. Fulir tek na kraju postaje svjestan, a s njime i gledatelj, da se igrao između dvije vatre i da krajem filma tek započinju i prave muke, Vlasta Knezović kao Minja na razmeđi je vlastitih interesa i interesa svojega dečka (Rade Šerbedžija) u filmu Živjeti od ljubavi, Božidarka Freit kao Ljubica nalazi se između dva muškarca u filmu Ljubica, točno onako kao i Rene Medvešek između dviju žena, ma što one značile ili simbolizirale u filmu Vila Orhideja. Možda stoga nije čudo što je Mirko Sabolović bio inspiracijom za Golikov televizijski film Razmeđa, u kojem ono što je razapeto nisu ljudi, nego nepremostiv jaz između dvaju svjetova i dvaju načina razumijevanja svijeta: ruralnog i urbanog. Ako se ponor čini odveć apstraktnim da bi o njemu bilo riječi, onda je to razmeđa generacija: sina i oca, pa čak i gledatelja koji mora stati na nečiju stranu, jer pomirbe nema. I, napokon, prema istom autoru Pucanj, koji se bavi iznenadnim raskoljenjem unutar zajednice razapete između dviju opcija: slučaja i namjere.

Nositelji nestabilnosti

Svaka zajednica u Golikovim filmovima ima svog nositelja nestabilnosti. Nabrojimo samo neke, najizrazitije: Fabris (Antun Nalis) u Plavi 9, Zoran (Igor Galo) u Imam dvije mame i dva tate, g. Fulir (Relja Bašić) u Tko pjeva zlo ne misli, Julija (Gala Videnović) u Vili Orhideji. No, sve te zajednice, osim u filmu Plavi 9 uvijek su povezane emocionalnim, dakle, obiteljskim vezama. Sukob dviju obitelji čak u tri filma: Djevojka i hrast, Imam dvije mame i dva tate i Pucanj. Potencijalne obitelji, dva filma: Živjeti od ljubavi i Vila Orhideja, krnje ili narušene obitelji, dva filma: Razmeđa i Ljubica, potencijalno narušena obitelj: Tko pjeva zlo ne misli. No, čak i Plavi 9 posjeduje neku mješavinu svega ovoga, jer Nena (Irena Kolesar) nalazi se na razmeđi amaterizma i profesionalizma, onoga doma i onoga u inozemstvu, odnosno između zasnivanja obitelji i ostavljanja karijere i obratno, između zapostavljanja obitelji i stavljanja karijere u prvi plan.

Ljubavni trokuti

Naravno da obitelj čine žene i muškarci. No, čini se da Krešo Golik nikomu ne daje prednost. Svi imaju slabosti i vrlina, i to se mijenja od filma do filma. Ponekad su njegove žene iznimno jake, kao što su Ljubica i Minja, ponekad podlegnu naočitim, svjetskim muškarcima kao što su to Fabris i Fulir, što se dogodi Neni i gđi. Šafranek. No, bitno je da se u Golikovim filmovima, jer je riječ o emocijama i obitelji, vrlo često pojavljuje trokut: dva muškarca i žena: Plavi 9, Djevojka i hrast, Tko pjeva zlo ne misli i Ljubica pa čak i Imam dvije mame i dva tate, gdje se trokut udvostručuje: prvi, Galo-Bašić-Čukić, drugi Bašić-Šovagović-Oremović. Dva se filma bave obrnutim slučajem Vila Orhideja i Živjeti od ljubavi. Iako je posljednji u tom smislu diskutabilan, postoji veliki potencijal i naznake da su se stvari mogle odvijati u tom smjeru znatno naglašenije.

Sva ta obilježja Golikovih filmova obilježja su inicijalnih, početnih situacija njegovih filmova. Njihove razrade predmet su znatno opširnijih tekstova i uporna proučavanja njegovih filmova, ali i televizijskih serija, u kojima bi se mogao pronaći niz analogija s njegovim dugometražnim ostvarenjima.

Upravo je zato od neprocjenjive važnosti videoizdanje osam filmova Kreše Golika, kojima je svakako nužno pridodati i preostala dva njegova filma: Razmeđu i Kalu, koji je redateljski ostvario u zajedništvu sa slovenskim kolegom Andrejem Hiengom.

Dario Marković