Korak do histerije

Korak do histerije

Nostalgična su sjećanja, tople intimne pričice neizbježno protkane potragom za ljubavlju, kojima je prožet cijeli roman, ustupile mjesto žučnu obračunu s Lidijom, egzistencijalnom kriku frustrirane žene

Obilježavajući desetogodišnjicu postojanja Hrvatsko je kazalište u Pečuhu u suradnji s Maticom hrvatskom u Osijeku početkom ožujka praizvelo monodramu Zašto sam vam lagala nastalu prema istoimenom književnom predlošku Julijane Matanović. Autobiografijom protkan roman bestselerskoga statusa, kojemu se i pet godina nakon objavljivanja u velikoj nakladi tiskaju nova i nova izdanja, dramatizirao je Josip Cvenić, a ulogu Julijane odigrala je Vlasta Ramljak.

Intimistički zapisi bez dramske napetosti, okupljeni oko motiva cipela, imena, džempera, Jakova, kestena i drugih, monodramski su oblik dobili obraćanjem nekada najboljoj prijateljici Lidiji, a dramatizacija je očito vodila računa i o glumačkom habitusu Vlaste Ramljak. Vlasta, naime, maksimum ostvaruje u ulogama žena koje se doimaju kao samosvjesne i jake, ali su zapravo na stalnom rubu, korak do skliznuća u histeričnost (kao što je primjerice protagonistica Marinkovićeve Glorije ili Gönzove Mađarske Medeje u kojima je briljirala nekoliko godina prije). Tako su nostalgična sjećanja, tople intimne pričice neizbježno protkane potragom za ljubavlju, kojima je prožet cijeli roman, ustupile mjesto žučnu obračunu s Lidijom, egzistencijalnom kriku frustrirane žene; primjerice zbunjenost uzrokovana različitim imenima na dokumentima ili nogometni nadimak Pele, koji je zaslužila vještim pokretima s loptom u društvu dječaka, prerastaju u grčevitu potragu za vlastitim identitetom... Povremeno se, pak, javlja pomirljiviji ton i potonuća u snove, a motiv je snova prisutan i transparentnošću gotovo svih rekvizita na pozornici: od prozirne je plastike i kovčeg, i džemper, i cipele, i jastuk, pa i knjiga. A to da sjećanja i snovi guše, ostavljaju protagonisticu bez zraka, prikazano je čestim omatanjem i lica i trupa u prozirnu foliju — svojevrsnu performansu koji naglasak stavlja na tjelesnost (scenskim je pokret koordinirala mađarska koreografkinja Éva Bálint). Dramatizacijom je do u tančine sačuvana prepoznatljiva, razvedena struktura Matanovićkinih rečenica što je 60-minutni glumački zalogaj učinilo još složenijim.

Tehnički problem

Osječani su, pak, zbog problema tehničke naravi ostali uskraćeni za jednu, sudeći prema naznakama, vrlo bitnu, dimenziju izvedbe. Naime, gotovo polovica scene predviđena je za videozid, također mjestimično transparentan, na koji su tek povremeno pristizale projekcije (u izradbi Danijela Dozeta) fotografija iz obiteljskog albuma ili pletiva rasparanih očica. Nažalost, bez te vizualne pozadine prikazan mogući svijet je —bez obzira na glumački izrazitu dojmljivu izvedbu Vlaste Ramljak — a posebice onima koji ne poznaju predložak, ostao okrnjen.

Kristina Peternai