Kidnaperi

Kidnaperi

Dr. Ferdier je promatrao Artauda na klinici. Tokom rata je Artaud pisao Novu objavu Bića, koju je posvetio Hitleru, ’za uspomenu na Rimsku kavanu u Berlinu i jedno popodne u maju 1932.’

Miro Glavurtić, Sotona

Oštro ulazimo u krivine, ne dotičemo kočnice. Ne mislim na mogućnost survavanja u provaliju. Na šipki ispred sebe vozim Antonina Artauda. Na drugom biciklu je Miro Glavurtić, demonolog i slikar, prije svega organizator ove otmice. Pojasnit ću ti, čitaoče: Glavurtić i ja upravo smo kidnapirali Artauda iz ludare. Dr. Ferdier dobro ga je čuvao, ali sad nam svoj trojici može popušiti.

Pedaliramo prema visočju Gâtine. Na izmaku sam snage. Artaud mi je zaspao na prsima; posljedica sedativa kojim su ga kljukali.

Stižemo na visoravan. Ne mogu više. Stropoštao sam se zajedno s usnulim Artaudom. Glavurtić nam prilazi. Artaud se ne miče sa zemlje. Probudio se i zuri u nebo. Ja ne osjećam proklete noge. Glavurtić će ih morati izmasirati posebnom tehnikom. Spočitava mi lošu kondiciju.

— Dvojicu sam nas vozio — stenjem. Masaža koristi. Podižem se na noge, pravim čučnjeve. Artaud je zajašio bicikl. Hoće nam pobjeći. Glavurtić trči za njim. Obara ga policijskim štapom iz 1750. Artaud se valja po zemlji, vrišteći:

— Prljava noći, noći cvijeća, noći krkljanja, opijajuća noći, gluha noći čija je ruka odvratni djetinji zmaj sa svih strana koncima zadržan, crnim koncima, sramnim koncima!

Glavurtić podiže štap u zrak. Sprema se onesvijestiti otetog. Zadržavam mu ruku. Spuštam se Artaudu. Polažem mu dlan na znojno čelo i šapćem:

— Trči, Antonine...

Pomažem mu da ustane. On preplašeno pogledava Glavurtića, a onda se daje u bijeg. Prašina se diže za njim.

Dolje, u Francuskoj, ljudi se okreću Maldororu i hermetičnoj poeziji. Glavurtić popravlja lanac na biciklu.

— Nisi mu pomogao — mrmlja.

— Što će biti s njim?

On sjeda na bicikl i odvozi se u suprotnom smjeru od onog prema kojem se zatrčao Artaud.

Željko Špoljar