Kako sam volio pubertet

Kako sam volio pubertet

Dalibor Šimpraga, Kavice Andreja Puplina, Durieux, Zagreb, 2002.

Knjiga Dalibora Šimprage po mnogočemu je nesvakidašnja i nova u hrvatskoj proznoj produkciji. Iako je pisana za periodiku, kao časopisna rubrika, iznenađuje kompaktnošću i za devedesete nesvakidašnjim stilskim naporom. Pitao sam se kako će funkcionirati kao cjelina budući da je pisana epizodično, poput roto-romana, ili stripova tipa Zagor-Te-Nej, no s te strane sasvim je u redu. Formalno, dvije su izvrsne osobine knjige: odličan sleng i solidno ukomponirana cjelina, digest složen od niza epizoda, što je inače zanatski vrlo teško izvedivo. Čak mislim da nitko od naših mlađih pisaca ne može napraviti tako dobru strukturnu kompoziciju. Za te dvije stvari autoru skidam kapu. Možda knjiga ima tek nekoliko greškica, ipak prilično zanemarivih. Dakle, humoreska Kavice pravi je dokument vremena, točnije muški mitološki katalog koji očitava zakrivljenost jednog prostor/vremena, jednoga zagrebačkog kvarta u devedesetima i dvije države i vojske. To je reprezentativna urbana proza: Žendrin je govor uvjerljiv, životan, pun humora i ironije. Meni je posebno draga jer prilazi stvarnosti iz originalnog rakursa i stvari slaže na vrlo humoristički i stilistički način. S druge strane, humoreska je na razini sadržaja ponešto plitka, jer iako uspješno povezuje niz epizoda, čime je izbjegla zamku roto-romana koji uvijek počinju od nule, ipak funkcionira po obrascu: red seksa — red vojske, te upada u nerazmjer između mačizma, kritike mačizma i inteligentnog čitanja stvari (ekcema) koje se nalaze ispod. Upravo u tom rascjepu njezina je najveća stvarnosna slabost. Ali što s tim? Knjiga vrijedi upravo zato jer nije do kraja stvarnosna, jer je plod mašte i mitologizacije. Malo mi je sumnjiva kulerska kavica u naslovu, zar ne bi Žendri bolje pristajala rakijica, ili nešto treće? Sjetimo se Pasolinija, koji je u mladim danima bio Fellinijev savjetnik za žargon rimskog ološa i koji se čitav život borio protiv malograđanštine (bilo to ispravno ili ne), dok je ovdje malograđanština praktički jedini materijal, koji se kritizira, ali i kojim se gradi.

Književni japi

Na ovom mjestu želim se upustiti u manji ogled o stilistici i uvriježenu mišljenju da devedesete nisu godine stila. Kavice su naime divan primjer da se pobije teza po kojoj takozvana stvarnosna proza nije stilska proza. Krenut ću od samog autora, ili od pseudonima, i dodati da Dalibor Šimpraga ipak nije Andrej Puplin. Inače gesta uzimanja pseudonima ne bi imala nikakva smisla. Podsjetimo se, ona se dogodila odmah, na početku pisanja; autor se želio ograditi od vlastitog naratora. To je metafikcijski postupak koji je sušta suprotnost stvarnosnoj prozi. Bogati talent našeg autora omogućava razne simulacije i ulazak u druga područja — u ovom slučaju u Žendrinu spiku — što jest osobina pravog pisca, i ujedno ironijski odmak prema devedesetima, prema duhu vremena. A kad jednom shvatite da možete simulirati stvari, onda je savršeno svejedno o čemu pišete: o plemenu spiljskog medvjeda, ili o hrvatskoj zbilji devedesetih. Tu dolazimo do bitne stvarnosne činjenice: Dalibor Šimpraga zapravo je književni japi, koji s kvartovskim fakinom Žendrom nema baš mnogo realne veze. Na tom mjestu, mjestu autora, važna knjiga novog realizma pokazuje jednu drugu osobinu, sasvim suprotnu, pokazuje bitnu fikcionalnost same namjere pisanja.

Visoka metafikcijska razina

Druga stvar, rupa u procesu ispisivanja stvarnosne proze nalazi se na tekstualnoj razini, to jest na razini sadržaja. Tako dobro provaljen sleng, ulični žargon, odjednom postaje sam sebi svrha i sigurno, svjesno ili ne, ironizira vlastitu postavku. Uporaba urbanoga slenga ukazuje na nedostatak pravog sadržaja — dublji sadržaj ipak postoji, ali o tome na kraju. Ako maknemo briljantni sleng iz prve jezične razine, na razini sadržaja dobivamo prazninu. A praznina se može tumačiti kao konstatacija nedostatka stvarnosti. Jer prepričavanje viceva, ispijanje kavice, trač i seksualno mitologiziranje — upravo dokazuju da stvarnosti, one prave realnosti, nema oko Žendre i ostalih likova.

Potvrdi teze o fikcionalnosti ove proze dodatno pogoduje prigodni intervju Šimprage s Puplinom, koji se nalazi na kraju knjige. Ako taj intervju shvatimo kao integralni dio umjetničkoga djela, kao punopravnu prozu, onda shvaćamo da je igra sa stvarnošću u ovoj knjizi na visokoj metafikcijskoj razini. Tome u prilog ide i poznavanje Šimpraginih uzora, a to je svakako D. M. Thomas, čiji je Bijeli hotel sastavljen upravo od zbunjujućega niza metafikcijskih poglavlja, koji se kao babuške otvaraju jedno nad drugim. Takva je i metafikcionalna igra: Šimpraga — Puplin — Žendra; kavice — intervju. Sve to upućuje da je jedan od vodećih autora stvarnosne proze itekako otvoren za eventualne metafikcijske postupke. Kavice bi se mogle promatrati kao stilska vježba, autorska zaigranost, vrhunska simulacija, a ne kao govor stvarnosti — stil kao puplin prekriva ekcem — citira autor u mottu knjige.

Sjetite se one praznine za koju sam spomenuo da leži iza izvrsne jezične razine, iza slenga. Na mjestu te praznine ipak ima nešto — nostalgični svijet Dalibora Šimprage. Pisac nije nostalgičan prema bivšoj državi, nego prema vlastitom pubertetu. Riječ je o preciznoj rekonstrukciji mitologije vlastitog odrastanja. Stoga pozdravljam izlazak ove knjige, koja je na meni iznimno drag, pinčonovski razigran i kreativan način oneobičajila stvarnost, izbjegla neke ideološke zamke i kreirala lude likove: Žendru, Fukača, Prnju, Rea Xiua, i druge. Knjiga je to koja je dalekosežno obogatila našu književnost i razbila krutu stvarnosnu predrasudu — jer su sočni sleng i razne vrste mitologiziranja i pretjerivanja tako različiti od prevladavajućega novinarskog stila.

Rade Jarak