Kako prerasti sindikat

»Hrvatsko glumište« 15-16/2001, HDDU

Nakon pomalo dramatične (zbog naravi posla odgovarajuće!) smjene na čelu Hrvatskog društva dramskih umjetnika, i časopis društva prošao je vlastito čistilište te se u dvobroju 15-16 pojavio kao sasvim drukčija tiskovina. Kako o svemu novome treba pisati i kako urednik Marko Torjanac u uvodnoj riječi napominje »kontinuitet informiranja članstva... od Biltena...« nadalje, treba priznati da je i novo »Hrvatsko glumište« nažalost i previše naslijedilo, a premalo promijenilo.

Umjesto ideoloških rasprava o povijesti domaćih pozornica, onome na njima i još više onome iza/oko/iznad njih, nogometnih crtica i aforizama prethodne inkarnacije, sadašnji časopis HDDU-a iscrpljuje nemalen broj stranica, sveukupno više od sto i osamdeset, temama kao što je božićni domjenak za umirovljenike i, naravno, opsežnim praćenjem akcija Društva: Festival glumca, Nagrade hrvatskog glumišta, Fond solidarnosti... U taj sklop ulazi i umirovljenje dugogodišnje tajnice, kao i obvezne posvete kazališnim velikanima, posljednji pozdravi i sjećanja, pa i kutak za pravne i financijske savjete, obavijesti o novoprimljenim članovima itd.

Dakako da glasilo Društva koje, kako čitatelja u uvodnom intervjuu informira predsjednica Helena Buljan, funkcionira i kao svojevrsni sindikat, treba sadržavati i takve teme, no problem je mjera i obrada. Upravo je to ono što novopečeni urednik Marko Torjanac tek treba posložiti u »Hrvatskom glumištu«, ukoliko želi, a nadajmo se da ipak želi, da časopis preraste sindikalnobiltensku funkciju i postane, ako ništa drugo, onda neka vrsta promemorije cjelokupne domaće, i ne samo domaće, kazališne prakse.

Tako je iz očišta nečlana HDDU-a apsolutno najvredniji dio časopisa sustavno, koliko se to iz jednog (dvo)broja može vidjeti, praćenje gostovanja domaćih kazališta. ZKM u Caracasu, Teatar &TD u Njemačkoj, Gavella u Meksiku i Sarajevu, varaždinski HNK u Turskoj, Komedija u Češkoj... dokaz su da nam kazalište nije za baciti ili da barem tako misle inozemni izbornici i producenti. Ta iznimno važna rubrika trebala bi donijeti i kritike koje su domaće snage požnjele u gostima, kao i neku riječ onih čijom su zaslugom gostovanja i ostvarena.

Također vrlo pohvalan potez uredništva objavljivanje je prijavljenih repertoara i popis novčanih iznosa dodijeljenih za kazališnu djelatnost za proteklu godinu od Ministarstva kulture i zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, kao i objavljivanje Statuta HDDU-a i Pravilnika o Nagradi hrvatskog glumišta. Iz tih priloga, kao i još jednog češljanja barade Zakona o kazalištu, iščitava se želja uredništva da u vlastitim mogućnostima pokrene stvari s mrtve točke, no nažalost i ta se nada stiša nakon na samu kraju dvobroja tiskane prepiske nesuđene urednice časopisa Vitomire Lončar i predsjednice Društva, iz čega se vidi da ni sad i ovdje ništa neće ići glatko.

Sličnu sumnju, pojavno, utjelovljuje i naslovnica — reciklaža već postojećeg rješenja donekle konkurentnog »Kazališta« (koje je pak ono svojedobno preuzelo od Glumišta). No, osim problema autorstva, oko čega će se uredništva vjerojatno dogovoriti, želja domaćih kazalištaraca da im naslovnice glasila, časopisa, biltena sadrže slike praznog, ili gotovo praznog, gledališta govore u najmanju ruku o krizi identiteta i sumnji u bolje sutra.

Igor Ružić