Još o Clairovoj mračnosti

Još o Clairovoj mračnosti

Kad bismo slijedili Jeana Claira u njegovom sadašnjem promišljanju nadrealizma i nadrealista, Zapad bi trebao mnogo više duševnih bolnica nego što ih danas ima. Svojedobno, a ne tako davno, taj je isti Zapad u naci-varijanti i ostalim manje strašnim modalitetima, uključivši ovdje i metode zapadnih demokracija, imao oblike konačnih rješenja autsajdera, marginalaca, neposlušnika

Ako se zanemari globalna slika svijeta, koja sve više i više poprima nadrealni oblik, čak tri velike izložbe posvećene nadrealizmu što su od početka ove godine otvorene u svijetu (Metropolitan muzej, New York, Surrealism: desire unbound; Muzej moderne umjetnosti Centar G. Pompidou, Pariz, La révolution Surréaliste; Kunsthaus, Zürich, Sade/Surreal) nedvosmisleno pokazuju kako nadrealističko poglavlje suvremene umjetnosti prošloga stoljeća uopće nije završeno. Ono će zacijelo još dugo biti u središtu pozornosti stručnjaka, a i intelektualnog polusvijeta i građanskih konvertita, koji drugu stranu vlastite svijesti pomno skrivaju od javnosti, prakticirajući istodobno u mraku razne socijalne, ekonomske, političke i seksualne perverzije. Ono što se danas naziva nadrealizmom sastavni je dio sveopće duhovne tradicije humanoida (od Uskršnjih Otoka do Radovana Ivšića) i ne može se ovdje, ni u našoj lokalnoj sredini koju pokriva »Vijenac«, mukom šutjeti na lupetanja Jeana Claira u »Le Mondeu«. Imali smo ih sličnih i ovdje dovoljno, i pustiti ih bez komentara i odgovora ne znači ništa drugo nego zabijanje glave u pijesak i priznavanje zastrašujuće intelektualne provincijalne inferiornosti. Premda iz Pariza, odgovor Annie Le Brun na Clairovo tendenciozno iskrivljavanje činjenica (Annie Le Brun upotrijebila je mnogo izravniju kvalifikaciju: ona govori o krivotvorenju činjenica«) ima svoj puni smisao i u Zagrebu, pa ako to nešto znači Parizu, utoliko bolje, jer pokazuje kako nadrealizam uopće nije neki lokalni francuski fenomen, nego da dira podjednako stanovnike Kamčatke, poslovne ljude s Manhattana, nas Hrvate, a bogme i njihove susjede Nijemce.

Intelektualno sljepilo Jeana Claira?

Nadrealistička karta svijeta iz 1929, koju tako bezočno krivotvori Jean Clair povezujući na toj karti dimenziju Afganistana s talibanskim terorizmom, nije bez razloga intrigantna za Jeana Claira. Na toj karti naime nema Francuske. Od nje ostao je samo Pariz, smješten negdje u graničnoj provinciji između Njemačke i Austro-Ugarske (sic!). Ali na toj je karti puno značenje pridano Uskršnjim Otocima, Labradoru, Rusiji i Aljasci, a od poznatog europskog otoka, Velike Britanije, ostala je samo mala mrljica. Tumačenje globalne kartografije, bez razumijevanja njezine duhovne dimenzije, naprosto je intelektualno sljepilo, ako ne još nešto drugo, mnogo gore. S obzirom da je riječ o Jeanu Clairu, intelektualno sljepilo nikako mu se ne može pripisati. Bit će da je ono drugo.

Poziv na sveti rat!

Jer povezivanje nadrealizma sa sveopćim anarhizmom, čak i terorizmom, usmjerenim na ciljeve zapadne civilizacije i njezinih supermenskih pripadnika, izravan je poziv na sveti rat protiv degenerirane umjetnosti koja ometa naš zapadnoeuropski prosperitet i poslovne bijelce s ponešto Japanaca. To smo imali u različitim varijantama tijekom proteklog stoljeća, ali s manje ili više istim ishodom. Umjetnike i slobodu riječi, duha i djela gazilo se i ubijalo, i to u priličnim količinama. S obzirom na sve ono na što su se slobodom riječi, duha i djela okomili, nadrealisti su čak i dobro prošli. Nisu to činili radi budućeg saveza s talibanima, što im maliciozno pripisuje J. Clair. To su radili zbog toga što su iz moralnih i umjetničkih pobuda nastojali razotkriti upravo onu pokvarenost Zapada u čiju obranu na tako ružan način sada staje Jean Clair. Nadrealisti su provrtali rupu na oklopu građanske (zapadne, naravno, i u osnovi još viktorijanske, da ne kažemo bidermajerske) kulture, iz koje su prokuljali crnilo, demoni i bošovski bestijarij te iste kulture, a to baš i nije lijepo izgledalo. Nije podsvijest mračna strana ljudske psihe. To je samo njezina druga strana. I kad bismo slijedili Jeana Claira u njegovom sadašnjem promišljanju nadrealizma i nadrealista, Zapad bi trebao mnogo više duševnih bolnica nego što ih danas ima. Svojedobno, a ne tako davno, taj je isti Zapad u naci-varijanti i ostalim manje strašnim modalitetima, uključivši ovdje i metode zapadnih demokracija, imao oblike konačnih rješenja autsajdera, marginalaca, neposlušnika i ostalih, ali to je vrijeme prošlo, zar ne?

Tri sadašnje i gotovo istodobne izložbe koje nastoje upoznati svijet s nadrealizmom (što, kako i zašto) zorno pokazuju kako je nadrealistička revolucija trajna. Cum grano salis, bez nje bi ovaj svijet, i zapadni i istočni, ako to uopće još nešto znači, ostao bez one crvene sokovite komponente koja daje život, a životu punu i strastvenu ljepotu. Annie Le Brun je u pravu: »...nadrealizam... i dalje isprekidano svijetli u noći čovječanstva, a s vremena na vrijeme osvijetli nedostojnost nekog malog čovjeka.« Danas je to Jean Clair, sutra — tko zna tko, i nije ovaj tekst samo zbog njega, jer se i u nas u mraku skrivaju jednaki.

Želimir Koščević