Japanski snježni snovi

Japanski snježni snovi

Prekrasna je završna scena, kad zatrešti japanska pjesma u modernom zapadnjačkom disko-stilu, a mala začuđena bića sakrivaju se zamatajući se u priroda-u-jesen šarene pokrivače, čineći male brežuljke

U ponedjeljak, 18. ožujka, u naše uredništvo stigao je neobičan faks. Matica hrvatska u Rijeci uz potporu Japanske kulturne zaklade u četvrtak 21. ožujka u Teatru Fenice organizira gostovanje japanske plesne skupine Torifune Butoh Sha s predstavom Hinomoto (Izlazak Sunca). Gosti iz Japana izvesti će dvije predstave, a dva dana prije solistica grupe Kayo Mikami (koja je, usput spomenimo, neposredna učenica velikog oca buta Hijikate), održat će predavanje o toj na zapadu vrlo popularnoj japanskoj plesnoj metodi. Osim toga, u srijedu japanski će plesači izvesti performans na riječkom Korzu! Poziv je potpisao predsjednik riječke MH Darko Deković.

Kako se takva događanja ne propuštaju bez valjana razloga, odjurila sam u Rijeku. I nisam zažalila. Buto je vrlo otvorena metoda unutarnjeg istraživanja, pa se čini da svaka grupa i svaka predstava otvaraju neki novi prozorčić, modificirajući i izbjegavajući definiciju ipak — uvijek prepoznatljiva — plesnog izraza. U Zagrebu smo tijekom Tjedana suvremenog plesa u nekoliko navrata ugostili buto. Prošlo ljeto u Puli je na MKFM-u radionicu s odličnom završnom prezentacijom održao Katsura Kan, a Tanja Zgonc nedavno je u Zagrebu u Exitu održala radionicu buto plesa. Danas na zapadu postoje brojni tekstovi i analize tog izraza, zadivljujućeg po scenskoj snazi unutarnjega trajanja. Promišljeni spoj japanske tradicije i njemačkog ekspresionističkog plesnog teatra koji je nastao šezdesetih godina nije samo borba meditativne istočne kulture protiv turbo-ubrzanog zapada, nego se buto-sljedbenici čine nekom vrstom posljednjih Mohikanaca i u Japanu — podsjećajući na stare vrijednosti, izvore vlastite kulture. Nešto prilično suprotno od, primjerice, potrošačke invazije Pokemona i slogana: Moraš skupit’ sve!

Vizija ili san

Zahvaljujući svesrdnoj prevodilačkoj pomoći Mirne Potkovac-Endrighetti (violinistice i Master of Arts in Japanese Linguistics) — koja je bila spritus movens događanja, uspjela sam u pauzi između dva nastupa porazgovarati s japanskim umjetnicima.

Podnaslov predstave Hinomoto je Moja majka jednog vedrog zimskog dana. Autor i koreograf Yukio Mikami porijeklom je iz sjeverne japanske pokrajine, odatle motivi snijega, života pod teretom, smrti. (Što se tiče europskog obrazovanja, on je francuski đak.) Predstava je vizija, ili san, Kayo pleše među poznatim slikama isprepletenim prasjećanjima. Uz troje profesionalnih plesača, sljedbenika buto-učenja, scenom se polako kreće zbor, priličan broj izvođača od 18 do 66 godina! Kako se stalno kreću u karakterističnom slow-motionu, zgrbljenih leđa, u polučučnju, bijelih lica-maski koja se miču u posve laganim nagibima u stranu, sprijeda izgledaju kao mala bića, duhovi-bebe. Iz profila se pak čine pogrbljenim starcima! (Za buto je uopće karakteristična estetika stara, bolesna tijela, koje u zgrčenu položaju asocira na embrio.) Plesači zbora su i živa, putujuća scenografija, i tijek vremena i prostora.

Prekrasna je završna scena, kad zatrešti japanska pjesma u modernom zapadnjačkom disko-stilu, a mala začuđena bića sakrivaju se zamatajući se u priroda-u-jesen šarene pokrivače, čineći male brežuljke. Podsjetili su me na one male, bijele šumske duhove iz japanskoga crtanog filma Princeza Mononoko.

Za kraj, malo domaćeg posla i (kulturne) politike: rijetko autentičan susret s japanskom kulturom spasili su, dobrom voljom, organizacijom i zalaganjem: Matica hrvatska — Rijeka i financijski: Japanska kulturna zaklada. Naime grupa Torifune Butoh Sha gost je japanske katedre Ljubljanskog sveučilišta, gdje su održali radionicu buto-plesa. Gostovanje u Hrvatskoj bila je mogućnost koju je samo trebalo iskoristiti. Kako ni kazalište plemenitoga Zajca ni grad Rijeka nisu reagirali, uskočila je Matica hrvatska u Rijeci. Njezin predsjednik Darko Deković je hrabro, bez kune na računu, preuzeo ulogu domaćina. (Kao promotor hrvatske baštine, između ostalog, goste iz Japana odveo je na izložbu glagoljice.) Tako nije bilo propagande, plakata, članovi MH sami su dijelili letke po gradu, a programe smo dobili na japanskom — srećom su ih gosti imali sa sobom! The Japan Foundation također je platila tehniku potrebnu za izvođenje, a na kraju su još prihod od ulaznica darovali Matici. Topli prijem i buran pljesak publike bit će im ipak neka (kulturna) zadovoljština. Sajonara!

Maja Đurinović