Jabukom na Rim

Jabukom na Rim

Nakon više od dvadeset godina Rim je odlučio ponovno ponuditi gostoprimstvo francuskom slikaru i ocu modernoga slikarstva Paulu Cézanneu antologijskom izložbom, koja želi rimskoj publici prikazati bitne etape njegova umjetničkog stvaralaštva. Izložba je otvorena 9. ožujka u Vittorianu, impozantnoj građevini koja dominira Piazzom Venezia i čijom se gradnjom htjelo proslaviti ujedinjenje Italije 1861. i njezin kralj Vittorio Emanuele II. Unutar spomenika nalazi se, osim izložbenog prostora, i Museo del Risorgimento.

Izložena Cézanneova djela mogla bi se podijeliti u pet grupa. Počinje se s akvarelima i olovkom na bijelom papiru, nastavlja se s nekoliko portreta, nakon kojih se posjetilac nađe u zelenom zagrljaju svježih pejsaža, među kojima se ističe Most u Maincyju, slika iz 1879/80. kojom se Cézanne definitivno oprašta od impresionizma, pokreta za koji su vezani njegovi umjetnički počeci. Četvrta skupina sastoji se od mrtvih priroda u kojima dominira jabuka, plod koji je postao simbol Cézanneovih istraživanja, pošto je u njegovoj prividnoj nevažnosti i jednostavnosti vidio izazov ponekad prenakrcanoj sadržajnosti klasično-romantičnog slikarstva. Prijatelju se jednom povjerio: »Jabukom želim začuditi Pariz.« Naposljetku posjetilac nailazi na Kupačice, jednu od velikih slikarovih tema, s kojom se suočio u posljednjoj fazi svoga slikarstva. Kupačice su bile prisutne na sceni svjetskog slikarstva i u vremenima Tiziana, Rubensa, Bouchera i Courbeta. Šest kupačica., Cézanneova je slika iz 1873/74. koja se nalazi u Metropolitan Museum of Art u New Yorku i koju će posjetilac zacijelo odmah uočiti zbog ženskih figura bez erotskih obilježja. Prozračnost i bukolički ugođaj slike daje im osjećaj opuštenosti i unutarnjeg zadovoljstva koji ne evocira ženstvenost, nego arhetip Velike majke.

Cézanne je bio introvertirana osoba i moglo bi se reći gotovo bolesno alergičan na bilo kakav tjelesni dodir. Usprkos tomu, lijepa Hortense Fiquet, koju je slikar upoznao 1869. u Parizu, postala je njegova životna suputnica i u toj vezi rođen je 1872, njihov sin Paul. Brak i nije bio jedan od najsretnijih, s obzirom na duga slikarova izbivanja, no usprkos mnogim poteškoćama gospođa Cézanne ostaje godinama suprugov strpljiv i poslušan model, kao što nam to vjerno pokazuje portret na izložbi Gospođa Cézanne u plavom (1889-90).

Verde, que te quiero verde

Govoreći o pejsažima, spomenuli smo i svježu zelenu boju. »... Zelena boja jedna je od najveselijih boja i zbog toga može najviše usrećiti naš vid«, govorio je Cézanne i to potvrdio njezinom obilatom primjenom u krajolicima, koji nam otkrivaju njegov, u tišini i samoći Aix-en-Provencea, brižljivo izrađeni stil. Dakle, stabla, mostovi, pogledi na Marsejski zaljev, nisu jednostavna imitacija zbilje, nego su to rezultati druge stvarnosti, one koju vidimo i doživljavamo u sebi. Jer slika je ponajprije svega »ravna površina pokrivena bojama koje su međusobno povezane u određeni red«, kako je s pravom razmišljao Denis. Kako već na početku spomenusmo, Cézanneovi slikarski počeci vezani su uz impresioniste (posebno uz Pissarroa, Sisleyja i Moneta), on je izlagao svoje slike na njihovim izložbama u Parizu, ali de facto nikada nije pripadao tom pokretu. Posljednja izložba s impresionistima održana je 1877, a to je ujedno bio i početak njegova individualnog umjetničkog izražavanja. Impresionizam je bio odskočna daska modernim umjetničkim pokretima 20. stoljeća, jer se sa svojim idejama o slikanju pejsaža, prizora s ulice i raznovrsnih aspekata svakodnevnog života suprotstavio strogim pravilima Akademije za likovnu umjetnost u Parizu. Impresionisti su kategorički odbijali zapovijed o radu u atelijeru i privilegirali slikanje en plein air, usredotočujući se na taj način isključivo na svjetlosne efekte, što je dakako išlo na račun točnosti i preciznosti crteža. Naziv impresionisti dolazi, dakako, od francuske riječi impression (dojam), kojom je neki novinar, posve pogrdno, nazvao Monetovu sliku Sunce koje izlazi — Dojam. U Cézanneovim krajolicima nalazimo, dakle, visoku kvalitetu njegova na vlastiti način izrađena stila, u kojima je još uvijek moguće raspoznati neke elemente iz prvoga tzv. impresionističkog razdoblja.

Osjećaj trajnosti

Da bismo shvatili važnu ulogu koju je Cézanne odigrao na sceni svjetskoga slikarstva, moramo se prisjetiti njegovih riječi: »Sve ono što vidimo polako nestaje, gubi se. Priroda je uvijek ista i od nje i od onog što vidimo ništa ne ostaje. Zadaća je umjetnosti upravo ta da joj dade osjećaj trajnosti, da je učini vječnom.« Vječnost je dakle moguće postići subjektivnim viđenjem svijeta. To je upravo ono što je približilo Cézannea, Gauguina i Van Gogha u postimpresionističkom poimanju slikarstva, što je novim umjetničkim pokretima, od ekspresionizma do fovizma, od futurizma do nadrealizma, dalo ideju o slobodi umjetnika i umjetničkog izraza te pobudilo novi interes za apstraktne koncepcije.

Iz Rima Klara Barčić