Iskreno ili proračunato?

Iskreno ili proračunato?

Ron Howard, tipični američki odlikaš iz susjedstva, je u odnosu na svoje konkurente, ponajprije Petera Jacksona i Roberta Altmana, za Akademijino biračko tijelo jednostavno bio najbliži i najrazumljiviji, što dakako ne znači i najinovativniji

»Mijenja li se nešto u američkom društvu s obzirom da su ove godine u obje glavne glumačke kategorije pobijedili afroamerički glumci?«, upitao je jedan od mnogobrojnih novinara slavodobitnika Denzela Washingtona na tiskovnoj konferenciji održanoj neposredno nakon svečane dodjele Oscara 24. ožujka. »Promijenit će se tek onda kada mediji ne budu zapažali da je pobijedio crni glumac, nego — glumac«, odgovorio mu je Washington držeći u ruci statuetu osvojenu ulogom u trileru Dan obuke u režiji, također Afroamerikanca, Antoinea Fuquae.

Doista, teško je ne složiti se s glumčevim riječima, jer sama činjenica da se i danas u Sjedinjenim Državama upravo nečija rasa ističe uz rezultat njegova rada, unatoč golemu napretku koji je zemlja posljednjih nekoliko desetljeća postigla u širenju i poštivanju prava čovjeka neovisno o njegovoj rasi, govori mnogo. U prvom redu da je normativna i praktična potvrda ljudske ravnopravnosti u SAD, kao malogdje na svijetu, nezaustavljiv proces, ali i da se na taj proces još gleda sa stanovitom dozom nevjerice i čuđenja. Bez obzira na dobru ili zlu namjeru promatrača. I bez obzira da li je riječ o filmskoj ili o tvorničkoj traci.

Slatke suze...

Istovjetno mišljenje dijeli i Halle Berry, dobitnica Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu za interpretaciju Leticije Musgrave u drami Monster’s Ball, čiji se lik nalazi na udaru rasistički naklonjene sredine. »Ovaj je trenutak toliko veći od mene same. Ovaj trenutak pripada i Dorothy Dandridge, i Leni Horne, i Diahann Carroll. Ovo je za svaku nepoznatu obojenu ženu koja je sada dobila svoju priliku, jer su se večeras otvorila nova vrata«, rekla je glumica pri preuzimanju statuete nakon što cijelu minutu na pozornici nije mogla suzdržati suze. Mnogo emocija, ali i mnogo istine.

Ako je nagrada za Halle Berry doista poticaj svim osobama u Americi i svijetu koje se trenutačno osjećaju društveno prikraćene, onda je Akademija učinila najbolji mogući potez. No, taj potez može imati smisla samo ako je, baš kao i u Washingtonovu slučaju, nagrađen najbolji pojedinac, a ne najbolji Afroamerikanac, Hispanoamerikanac ili Amerikanac europskoga podrijetla. Gluma oboje dobitnika daje itekako razloga za prvu tvrdnju. Baš kao i počasne nagrade Sidneyju Poitieru i Robertu Redfordu.

No, na spektakularnoj ceremoniji u losanđeleskom Kodak Theatreu nije samo promovirano dvoje vrsnih glumaca i pritom otvorena nova vrata o kojima je govorila presretna pobjednica. Gotovo petosatnom priredbom, kao malo kada, dominiralo je slavljenje svega onog što čini pojam američkog sna. I u Akademijinim odlukama, i u scenariju same dodjele. Dakako, na to su utjecali teroristički napadi 11. rujna 2001, tragedije nakon koje se najveći dio Amerikanaca osjetio posve zatečenim u dotadašnjem poimanju vlastite sigurnosti, ali i sasvim spremnim da najodlučnije zaštiti svoj način života.

Tako je u Hollywoodu te večeri pobijedio Genijalni um, lukavo osmišljena drama o sjajnom matematičaru koji je unatoč bolesti i — svom karakteru, ostvario sve ono čemu se prosječan američki državljanin nada: uspjeh, slavu i bogatstvo. Trenutak slave nakon dugogodišnje karijere dočekao je i njezin redatelj i koproducent Ron Howard, tipični američki odlikaš iz susjedstva, koji je u odnosu na svoje konkurente, ponajprije Petera Jacksona i Roberta Altmana, za Akademijino biračko tijelo jednostavno bio najbliži i najrazumljiviji, što dakako ne znači i najinovativniji.

Pametnu strategiju Genijalnog uma potvrdili su još i nastup Jennifer Connelly, nagrađene Oscarom za najbolju epizodnu ulogu, te Akiva Goldsman, potpisnik adaptiranog scenarija za pobjednički film. I dok je nagrada za novu ljubimicu Amerike Jennifer Connelly jedna od najmanje prijepornih odluka ove godine, Goldsman je do Oscara došao posvemašnjom trivijalizacijom knjige Sylvije Naser A Beautiful Mind u kojoj je pak nobelovac John Forbes Nash Jr. prikazan u pravom svjetlu: genijalni znanstvenik da, romantični junak svakako ne. Goldsman o tomu nije rekao ni riječi. Ali je zato pobijedio.

...i gorki osmijesi

Naoko paradoksalno u trijumfu Howardove drame nije sudjelovao njezin protagonist — Russell Crowe. Sukobima sklon prošlogodišnji laureat za nastup u Gladijatoru svoju je priliku prokockao ponašajući se posljednjih nekoliko tjedana upravo onako kako se ne smiju ponašati Akademijini miljenici, neovisno koliko favorizirani bili. Tučnjava u Londonu i Sydneyju dodala je presudne utege na ionako teškoj Washingtonovoj strani vage, iako se činilo da će dobitnički film lako ponijeti i glavnoga glumca. Mrki Croweovi pogledi tako su se preklopili sa sjetom ekipe Gospodara prstenova — Prstenove družine čija se četiri Oscara (šminka, kamera, originalna glazba, vizualni efekti) ipak nepravedno podcjenjuju, tim više jer Jackson pred sobom ima još dva nastavka i dvije nove prilike za osvajanje i publike i kritike.

Gubitnikom oskarovske noći može se smatrati i Prstenov Ian McKellen u kategoriji najboljeg epizodnog glumca, premda je Jim Broadbent zasluženo pobijedio za ulogu u drami Iris. Unatoč konkurenciji Enyje, Stinga i Paula McCartneyja, teško je osporiti i Oscar za skladatelja Randyja Newmana, autora originalne pjesme iz Čudovišta iz ormara, osobito jer mu je to prvi uspjeh nakon šesnaest nominacija.

Zato je već svoju prvu nominaciju odmah potvrdio bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović, čija je izvrsna Ničija zemlja Oscara za najbolji film na neengleskom jeziku dobila ispred favorizirane i u svih pet nominacija nerealizirane Amélie. Svoj zbog rada i talenta, bosanski zbog teme i podneblja, te univerzalan zbog poruke i komunikativnosti, Tanović je sa svojom tragikomedijom u čijoj su realizaciji sudjelovali i hrvatski glumci, između ostalih Rene Bitorajac i Filip Šovagović, pokazao da je američki san doista moguć, iako mu je u ovom slučaju prethodila balkanska noćna mora.

Možda su ga baš zato Amerikanci lako prepoznali.

Boško Picula