Etno zaraza

Etno zaraza

Glazbeni kritičar, radijski urednik i D. J. Ilko Čulić jedan je od prvih promotora etno glazbe u nas

U svakodnevnom i medijskom govoru često se miješaju pojmovi etna i world musica. Koje su razlike?

— World music je poseban žanr, makar su njegove granice preciznije ucrtane zajedničkim interesima publike nego sličnostima između poznatih izvođača. Cesaria Evora i Yulduz Usmanova dolaze iz vrlo različitih kultura, ali prilično sam siguran da će se na njihovim koncertima u bilo kojem europskom gradu pojaviti sličan profil posjetitelja. Zbog nejasnih granica unutar world musica ima dovoljno mjesta za roots glazbenike, kao i za one koji na domaćem terenu zapravo funkcioniraju kao pop-zvijezde. Pritom veličina domaćeg terena ovisi o rasprostranjenosti materinjeg jezika, pa Omara Portuondo na koncertu u Zagrebu jest world music, ali na koncertu u Madridu, gdje svi razumiju o čemu pjeva, na nju vjerojatno gledaju onako kako mi gledamo na Terezu Kesoviju.

Za razliku od world musica, etno je oznaka stila, koja ne mora pokrivati cijelu karijeru, pa čak ni cijeli album jednog izvođača. Kad Page & Plant sviraju Kashmir s egipatskim muzičarima u tome je lako prepoznati ethno-rock, ali Page & Plant će možda već u sljedećoj pjesmi opet biti ortodoksni blueseri. Takvi se primjeri mogu naći i za ethno-funk, ethno-jazz ili ethno-trance, sasvim je svejedno što je ugrađeno u temelje. Problem se pojavljuje kad nema nikakvih temelja i to se, nažalost, najbolje vidi na takozvanoj Cro-etno sceni.

Disco remix UN-a

Jedan si od prvih promotora etno glazbe u nas. Što te privuklo etnu?

— Najprije, bogatstvo ritmova. U osamdesetima, na onih nekoliko ploča koje su se mogle nabaviti kod nas, od Youssou N’Doura, Mory Kantea do reggaea. Poslije sam proveo godinu dana u Njemačkoj i to baš u vrijeme kad je njih zapljusnuo jedan veliki val world musica i najrazličitijih etno fuzija, koje su uglavnom stizale iz Engleske. Naravno, sve mi je to bilo novo i neobično jer sam imao rockerski background, ali sam onda počeo istraživati i polako sužavati interese, na zapadnoafričku, karipsku, indijsku i orijentalnu glazbu.

Zagreb je u kratkom roku doživio čak tri gostovanja romskih glazbenika: Orkestra Bobana Markovića, Fanfara Ciocarlia i Šabana Bajramovića. Ima li išta zajedničko u njihovoj glazbi?

— Jasno da ima, ali ne samo zbog etničke pripadnosti, već i zbog balkanskog porijekla. Balkan je ujedno i šifra njihova uspjeha u Zagrebu, s tim da Orkestar Bobana Markovića i Fanfare Ciocarlia dosta duguju i tandemu Kusturica — Bregović. Šaban je ipak nešto drugo, fenomenalan pjevač koji je odavno upisan u našu kolektivnu memoriju. Nakon albuma kakav je Gipsy Legend njemu se naprosto morao dogoditi veliki come back.

Etno je postao trend. Kako lučiti žito od kukolja i ima li ta moda veze s političkom korektnošću?

— Nisam baš uvjeren da je etno postao trend. To što su kod nas u điru Cesaria Evora ili Šaban Bajramović još uvijek nije garancija za uspješan koncert Femi Kutija. Etno je zbilja trend u Ljubljani, gdje će na festivalu Druga godba publika napuniti Križanke čak i kad nije sigurna što se krije iza imena Transglobal Underground. To je dobar način da se dođe do žita. Doduše, u Ljubljani je i žito malo jeftinije jer je PDV na kulturu 8 posto.

Politička korektnost? Tamo gdje fakat postoji zanimanje za drugačije kulture, priča o političkoj korektnosti šuplja je kao baobab.

Kakav je odnos etno glazbe i globalizacije?

— Globalizacija se u etno glazbi dogodila s Afro Celt Sound System i Transglobal Underground. Ideja je došla od Petera Gabriela, koji je tokom WOMAD festivala organizirao globalni studijski session, a Afro Celt Sound System je to poslije razradio na tri albuma. Prvi album Transglobal Underground Dream Of 100 Nations, koji je u magazinu »Vox« opisan kao »disco remix UN-a«, bio je zvučni manifest globalne kulture, ali to je priča stara osam godina. Danas se iz globalnih fuzija razvija drugačija glazba, koju neki zovu cosmic music, dakle kozmopolitska. U tome je najdalje otišla diskografska kuća Six Degrees iz San Francisca.

Smotra folklora izaziva samo prometni kaos

Ima li Smotra folklora, onakva kakva je danas, ikakve veze s etnom?

— Međunarodna smotra folklora je od samog početka besmislena manifestacija koja se nije uklapala čak ni u kulturnu politiku HDZ-a. S tolikim budžetom može se organizirati respektabilan etno ili world music festival, ali najprije gradska vlast treba priznati da je to bolja investicija od smotre folklora. Druga godba je godinama sponzorirana iz ljubljanskog gradskog proračuna, baš kao i festivali jazza i klasike. Zato Ljubljana danas ima tri jaka ljetna festivala, dok Zagreb ima smotru folklora koja uspijeva stvoriti samo kratkotrajni kaos u prometu oko Trga.

Koliko glazbena kritika, budući da je glazba lanac označitelja, može biti objektivna?

— U teoriji, ni manje ni više od filmske kritike, s kojom se može usporediti kritika snimljenog glazbenog materijala ili od kazališne kritike, ukoliko se radi o kritičkom osvrtu na koncert. Čini se da je u praksi to malo kompliciranije, pogotovo za one rock kritičare koji imaju fanzinsku prošlost i skloniji su navijačkom pretjerivanju.

Igor Mirković snima film o »novom valu«. Koje su i kolike zasluge i utjecaji novog vala za našu scenu, te je li to doista bio vrhunac ovdašnje pop-kulture?

— Prije novog vala ovdje je postojala rockerska subkultura koja je kasnila za svijetom po nekoliko godina. Novi val je bio up-to-date i taj je napredak povoljno utjecao na gotovo sve što se u pop-kulturi događalo do kraja osamdesetih, čak i kad nije imalo novovalno zaleđe.

Je li novi val bio vrhunac? Ako su u konkurenciji staro Bijelo dugme i novi Gibonni, onda Mirković uopće ne treba skupljati dokaze. Dosta je da pusti Haustor s Trećeg svijeta.

Razgovarao Kruno Lokotar