Dobre slučajnosti

Dobre slučajnosti

Od osobite je važnosti sudjelovanje Ulricha 1925. kao Hoffmannova suradnika pri realizaciji austrijskog paviljona na čuvenoj pariškoj izložbi Exposition des Arts Décoratifs. Uz mladog Ulricha pri realizaciji projekta kao suradnici pojavljuju se Josef Frank i Oskar Strnad. No, taj će projekt, uz to što će biti nagrađen, okruniti također i suradnja Hoffmanna s glasovitim njemačkim arhitektom Peterom Behrensom, koja nije bila slučajna

U prošlom broju »Vijenca« utvrdili smo da se pristup proučavanja povijesti hrvatske arhitekture 20. stoljeća zasniva na fascinaciji pročeljem, odnosno estetsko-stilskim manifestacijama arhitekture, zanemarujući istinske nosioce razvoja, a to su materijali i konstrukcije. No, takav pristup ne samo da zanemaruje nosioce razvoja, nego i temeljno poimanje arhitekture — arhitekture kao umjetnosti oblikovanja prostora koje od gledatelja zahtijeva dvostruko kretanje: obilazak izvana i kretanje iznutra. Iz toga razloga možemo reći da je takav pristup i plošan, doživljavajući arhitekturu, odnosno njezino pročelje, isključivo kao plohu slike, ali i stvarajući od domaće povijesti arhitekture golemo Potemkinovo selo. Na taj problem upozorit će već prije tridesetak godina jedan od utemeljitelja suvremene domaće arhitektonske kritike Radovan Ivančević u antologijskoj seriji tekstova pod naslovom Moderna arhitektura — nepriznata umjetnost objavljenih u časopisu »Telegram«, nazvavši takav pristup u metodi nekih naših kritičara i teoretičara fasaderskim.

No, vratimo se naborima hrvatske arhitekture 20. stoljeća, ovaj put temom koincidencija — slučajnih istodobnosti i preklapanja koje će se nerijetko uz svu dramatiku kakvog filmskog zapleta pokazati presudnim u našoj priči o arhitekturi.

Ulrichova organizacija prostora

Veslački dom na Savi u Zagrebu arhitekta Antuna Ulricha iz 1928. jedno od najvažnijih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture. Nedvojbeno je, da je na mladog Ulricha, uz Adolfa Loosa, posredovanjem njegova bečkog učitelja arhitekta Josefa Hoffmanna, utjecao i Le Corbusier. Naime, 1907. LC će kao mladi arhitekt boraviti godinu dana u Hoffmannovu atelijeru. Hoffmann ga kao iskusan profesor vrlo brzo zapaža, tijekom dvadesetih svojim ga studentima ističe kao čovjeka koji dolazi. Taj utjecaj izrazit je na ranim Ulrichovim radovima, osobito ako usporedimo radove iz 1926. — seriju nepubliciranih skica s temom niza urbanih vila s onima LC-a u razdoblju 1920-1928. Razrađene projekte vila Ulrich će 1927. predstaviti u tada utjecajnu arhitektonskom časopisu »Moderne Bauformen«. Jedan je od vrhunskih Ulrichovih radova iz tog razdoblja i projekt kuće za odmor u Dubrovniku, koji izražava temeljni koncept modernoga projektiranja usmjerena ponajprije zadovoljavanju potreba suvremenoga čovjeka. Taj se koncept zasniva na logičkoj i funkcionalnoj organizaciji prostora iz koje se uzročno-posljedično razvijaju plastički oblikovana pročelja izražavajući jedan od temeljnih principa moderne — iznutra prema van. U tom duhu sredinom dvadesetih LC će u uvodu knjige Urbanisme ili Grad budućnosti napisati: »Kuća postavlja problem arhitekture iznova, zahtijevajući potpuno nova sredstva realizacije, posve novi tlocrt prilagođen novom načinu života, estetsko uskrsnuće iz novog nastrojenja.«

Od osobite je važnosti sudjelovanje Ulricha 1925. kao Hoffmannova suradnika pri realizaciji austrijskog paviljona na čuvenoj pariškoj izložbi Exposition des Arts Décoratifs. Uz mladog Ulricha pri realizaciji projekta kao suradnici pojavljuju se Josef Frank i Oskar Strnad. No, taj će projekt, uz to što će biti nagrađen, okruniti također i suradnja Hoffmanna s glasovitim njemačkim arhitektom Peterom Behrensom, koja nije bila slučajna. Naime, Behrens će od 1922. do 1936. na bečkoj Akademie der bildenden Künste voditi katedru za arhitekturu. Bečka će akademija biti od presudne važnosti za razvoj moderne arhitekture na cjelokupnom srednjoeuropskom prostoru. Prisjetimo se, na istoj će akademiji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u klasi arhitekta Otta Wagnera studirati niz čuvenih arhitekata od Hoffmanna, Kovačića, Kotere, Plečnika, Engela, Fiale, Jánaka i dr.

Art deco

Izložba Exposition des Arts Décoratifs važna je za povijest svjetske, ali i domaće arhitekture, i to iz nekoliko razloga. Kao prvo, tom izložbom dolazi do potpune afirmacije art deco. Pariškom izložbom art deco je konačno i službeno priznat kao stilski izražaj koji će se tijekom idućih desetljeća razvijati usporedno s modernom. Treba istaknuti da je na izložbi jedan od sudionika, iako tom prigodom gubitnik, bio i Le Corbusier. Kenneth Frampton taj neuspjeh LC-a objašnjava njegovom polemičkom gestom, ideološki usmjerenom upravo protiv art decoa, koju je iskazao projektom — prototipom slobodnostojeće vile — Pavillon de L’Esprit Nouveau.

Kao što će 1907. LC boraviti u atelijeru kod Hoffmanna, tako će 1910. boraviti kod Behrensa, stupivši u neposredan kontakt s Deutsche Werkbundom. »Tijekom pet mjeseci što ih je Corbu proveo u Behrensovoj radionici«, pisat će Peter Blake, »zbila se jedna od najvažnijih koincidencija u priči o arhitekturi. Dok je Corbu radio tamo, pokazalo se da je za suučenike imao još dva mlada čovjeka: jedan je bio mladi Ludwig Mies van der Rohe, sin skromnog zidarskog poduzetnika iz Aachena, a drugi Walter Gropius.«

Ono što je bitno za domaću povijest arhitekture jest to da je na pariškoj izložbi francusko ministarstvo umjetnosti Grand Prix posmrtno dodijelilo za nekoliko arhitektonskih slika Viktoru Kovačiću. Riječ je o prvom važnijem međunarodnom priznanju nekom od hrvatskih arhitekata u 20. stoljeću.

Tri događaja

Da je 1928. jedna od ključnih godina za povijest hrvatske moderne arhitekture, upućuje nas nekoliko događaja u žarištu kojih su dva poznata europska arhitekta i jedna izložba. Riječ je o dolasku u Zagreb arhitekata Petera Behrensa i Waltera Fresea, te o Izložbi čehoslovačke arhitekture u Umjetničkom paviljonu. Sva tri događaja od iznimna su značenja za nas. Prema Behrensovim projektima 1928. u Zagrebu bit će izvedena preinaka Bastlove secesijske dvokatnice — Else Fluid doma, na uglu Jurišićeve i glavnoga trga. Prema Radovanu Ivančeviću to je prvi objekt u nas s fasadama oblikovanim prema načelu dinamičke ravnoteže. »Ne samo da fasada u Jurišićevoj i ona na trgu«, ističe Ivančević, »nisu međusobno simetrične nego ni pojedina fasada nije komponirana simetrično: njezin sklad i jedinstvo počivaju na principu uravnoteženja raznorodnih suprotnih sila.«

Nekako u isto vrijeme, prema projektima berlinskog arhitekta Fresea, u Zagrebu će između 1828. i 1931. biti izgrađena nova Gradska klaonica i stočna tržnica. Zaokruženošću prostornog rješenja, arhitektonskim oblikovanjem te primjenom novih konstrukcija i materijala zagrebačka Gradska klaonica kvalitetom bitno odskače iz korpusa ne samo suvremene zagrebačke nego i industrijske arhitekture u svjetskim razmjerima. Klaonica je rađena pod nadzorom arhitekata Petera Behrensa i Ivana Zemljaka.

Treći važan događaj velika je Izložba čehoslovačke arhitekture, koja je održana od 17. ožujka do 1. travnja u Umjetničkom paviljonu. Na izložbi je predstavljeno čak pedeset autora. Izdvojimo samo neke kao što su: Adolf Benš, Antonín Engel, František Fiala, Josef Fuch, Josef Gočár, Josef Havlíček, Bohumil Höbschmann, Pavel Janák, Jan KotĐra, Otokar NovotnË i Zázvorka Jan. Osobita vrijednost te izložbe je ne samo u izvrsnom pregledu češke, moravske i slovačke arhitekture 1900-1928. nego i u predstavljanju tada recentne arhitektonske produkcije, ponajprije funkcionalizma, koji u radovima Havlíčeka, Janáka i Benša kvalitetom doseže sam svjetski vrh, i to u doba kada se u Hrvatskoj tek stidljivo pojavljivao. Pokrovitelj izložbe bio je arhitekt i tadašnji zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel, čijom je zaslugom iste godine započela gradnja gradske klaonice. Predgovor izložbi napisao je arhitekt Marko Vidaković, nama zanimljiv iz nekoliko razloga. Prvo, bio je praški đak. No, ono po čemu ga pamti povijest hrvatske arhitekture jest vila Pfeffermann u Jurjevskoj 27, također iz 1928, koja je uz Ulrichov Veslački dom najraniji primjer domaće funkcionalističke arhitekture internacionalnog stila. Vila je specifičnog L-tlocrta, koji u glavnom traktu presijeca pravokutnik tvoreći prostrani dnevni boravak iz koga nas spaja stubište s gornjom etažom. Specifičnost vile naglašena je vertikala svjetlarnika, kojom se prvi put u hrvatskoj arhitekturi dematerijalizira ploha zida, stvarajući privid širenja unutrašnjosti vile prema vrtu i ulici. Maestralno komponiranje zidnih ploha, poigravanje s masama, volumenima i ritmom — istodobno i jednostavno i složeno, vili daje gotovo skulpturalni karakter neponovljiva vizualnog dojma.

No završimo ovaj prikaz s još jednom koincidencijom. Naime, danas se u vili Pfeffermann nalazi češko diplomatsko predstavništvo, zatvarajući time u našoj priči o arhitekturi jedan od nabora koji čine jedna izložba, bivši praški đak i njegova vila, koja će s vremenom postati autentičan znak svoga vremena.

Krešimir Galović